Nezir Rahmanović Keze, pjevač narodne glazbe i vijećnik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Županijskoj skupštini Zagrebačke županije

U Zagrebu se dobro osjećam

Nezir Rahmanović poznat pod nadimkom Keze s obitelji živi u Zagrebu od 2000. godine i doživljava ga kao otvoren i prijateljski grad i u kojem razvija svoju glazbenu karijeru
Pitate li Zagrepčane koji slušaju sevdalinke tko je Keze, reći će da je riječ o bosansko-hercegovačkom pjevaču narodne glazbe. No, malo ih zna da je pravo Kezino ime Nezir Rahmanović i da se, osim o glazbeniku, radi i o vijećniku Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Županijskoj skupštini Zagrebačke županije. Keze od 2000. godina živi s obitelji u Zagrebu gdje nastupa u klubovima i na raznim veselicama pjevajući sevdalinke, ponekad i turbo folk, a na glazbenu scenu je stao još kao sedmogodišnjak u osnovnoj školi u rodnom Kiseljaku u BiH. Vrlo rado je pristao na razgovor za portal www.nacionalnemanjine.hr i otkrio da se u Zagrebu izvrsno snašao, a metropolu Hrvatske doživljava kao otvoreni, tolerantan grad. Keze je 48-godišnji elektrotehničar po struci, komunikativan, otvoren i pozitivan čovjek koji širi pozitivnu energiju. Vrlo je jednostavan i duhovit, ne filozofira nego konkretno definira svijet oko sebe. Oličenje je pozitivnog bosanskog duha; dolazak u Zagreb nije ga promijenio, a ne bi se mijenjao ni da je otišao bilo kamo. Iako je Keze otišao iz Bosne – nije Bosna iz njega i nikad neće. Kezin glazbeni talent naslijedio je njegov najstariji sin Alen koji pjeva sevdalinke iseljenicima u Berlinu.

Je li vam pjevanje jedino zanimanje i kada ste prvi put javno nastupili i gdje?
Glazbenik sam, a pjevušiti sam počeo otakako sam progovorio. Moj prvi nastup bio je u Osnovnoj školi Rauševac u mome rodnom Kiseljaku. Bilo mi je tada sedam godina. Publika me je vrlo dobro primila i to me je potaknulo da se bavim pjevanjem.
Koju ste pjesmu pjevali na prvom nastupu?
Onda je veliki hit bila pjesma „Bio sam pijanac“ Šabana Šaulića i nju sam otpjevao.
Jeste li pijanac?
Nisam.
Otkud vam nadimak Keze?
Dali smu mi ga u djetinjstvu jer sam se stalno kezio (smiješio). Zvali su me Keze i tako je ostalo do dandanas. Po nadimku me prepoznaju, malo tko zna moje pravo ime.
Kako se dalje razvijala vaša karijera?
Redali su se školski nastupi, zatim članstvo u KUD-u „Zora“ Kiseljak u kojem sam pjevao s nekoliko mojih mlađih kolega među kojima su bili Duško Kuliš iz Kreševa, te Enes Begović i Mahir Bureković. Mi smo formirani kao pjevači u kulturno-umjetničkim društvima. Kada mi je bilo 13 godina počeo sam pjevati u kavani….
Kako to da ste došli u Zagreb umjesto u Sarajevo koje je vrlo blizu Kiseljaka i gdje je sevdah autohtona glazba?
Rođen sam u Kiseljaku i prirodno sam usmjeren ka Sarajevu koje je udaljeno samo 35 kilometara. U Sarajevu sam završio elektrotehničku školu i godinama pjevao, a u tome gradu 1999. godine izdao sam i svoj prvi album „Nermina“.
Koliko ste albuma objavili?
Dva. Drugi album „Keze sve najbolje“ snimljen je u HIT Recordsu u Zagrebu 2009. godine.
Bosna je domovina sevdalinke, dok je u Hrvatskoj ta vrsta glazbe dugo bila gotovo nepoznata kao i turbo folk. Kako vas je publika prihvatila i kako ste se osjećali kada ste došli u Zagreb?
S obzirom da sam dugo godina u glazbi, osjetio sam da bi milijunski grad otvoren kao što je Zagreb prihvatio sevdalinku, da bi tu dobro prošla. Pridonijele su tome i emisije o sevdahu na televiziji u emisiji „Noćna mora“ Željka Malnara pa poslije na televiziji Z1 i Jabuki. Osim toga ja sam u klubu Aurora, nalazi se uz poznati Lampaš u blizini Jastrebarskog, počeo pjevati sevdalinke i to je odjeknulo u jakom jeku. Ljudi ovdje vole sevdalinke pa sam se odmakao od turbo folka. Ne smeta mi, ali Hrvati su publika koja prihvaća samo ono što je lijepo – sevdah. Napravio sam album koji sam izdao s „Ladaricama“ i u Zagrebu se osjećam jako lijepo.
Kada ste se preselili u Zagreb?
Došao sam 2000. godine u Zagreb s obitelji; suprugom Sejdom i našim sinovima Alenom, Anelom i Safetom. Lijepo smo primljeni. Volim Zagreb jer je lijep, veliki i otvoreni grad.
Jeste li se morali mijenjati i prilagođavati novoj sredini?
Ja sam onakav kakav sam se rodio, uvijek sam isti. Ljudi po prirodi prihvaćaju ono što je dobro i ja radim samo ono što je pozitivno i prihvaćam pozitivne ljude. Tako da se nisam morao mijenjati.
Pjevaju li i vaši sinovi?
Najstariji Alen se nalazi u Berlinu i tamo pjeva. Anel je završio školu i radi, a najmlađi Safet uči za strojovođu. Lijepo nam je ovdje, a imamo i kuću u BiH gdje povremeno odemo, odnosno supruga i sinovi. Ja nisam bio već četiri godine tamo jer vikendom pjevam.
Gdje pjevate?
Otkako sam izdao album 2009. najviše nastupam na privatnim feštama; krstitkama, rođendanima, svadbama, a nekad zapjevam i u klubovima. Ali to radim nerado jer se tamo pjeva čisti turbo folk i to mi je predosadno. Makao sam se od nastupa u ugostiteljskim objekatima.
Može li se živjeti od pjevanja?
Nije neka velika zarada, ali ne da umrijeti. Može se živjeti. S obzirom da sam skroman uvijek bio, u ovom teškom vremenu ponekad pjevam i džaba kada me ljudi pozovu na krstitke ili neku drugu zabavu. Jer me ti isti ponovno zovu pjevati na zabavu i kada imaju novca da mi plate nastup.
Pripremate li novi album?
U pripremi je novi album, napravio sam i pjesmu o Zagrebu, a napisao sam i tekstove nekoliko pjesama. Svoju pjesmu „Idu suze“ sam dao pjevaču Halidu Muslimoviću koji će mi zauzvrat nešto snimiti u svome studiju Halix u Prijedoru u BiH. Bit će mi čast i zadovoljstvo pod pokroviteljstvom Radio Martina uskoro održati koncert sevdaha u Zagrebu na koji ću pozvati svoje prijatelje izvođače sevdalinki.
Vi ste se vrlo dobro uklopili u ovu sredinu i postali čak i vijećnik u Županijskoj skupštini Zagrebačke županije.
Vijećnik sam Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije i surađujem s predstavnicima ostalih nacionalnih manjinama. Zajdnički rješavamo naše probleme, družimo se, bili smo na polaganju vijenaca poginulim Mađarima u Vukovaru….
Što podrazumijeva taj posao, je li to svakodnevna aktivnost ili samo odlazak na sjednice?
Nije naporno. Sudjelujemo samo na sjednicama.
Obraćaju li vam se Bošnjaci zbog svojih problema. O čemu se radi?
Svi imaju problema pa i Bošnjaci, ali Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije radi timski. Imamo 24 predstavnika zajedno s predsjednicom Sanelom Kantarević i sve probleme rješavamo zajednički.
Jeste li sretan čovjek?
Uvijek bio.