Kostadinka Velkovska, glumica i pjevačica

Makedonka sam, ali ime sam stvorila u Zagrebu

Glumica je pjevačica i šansonijerka. Njeno ime prepoznatljivo je na javnoj sceni i u hrvatskoj umjetnosti gdje ga je i stvorila, a ponijela ga prije 62 godine u Skoplju gdje je rođena. Makedonka je, ali od 1968. godine, otkako je prvi put došla u Zagreb, živi u Hrvatskoj

Nisam došla u Zagreb kao mnogi u potrazi za kruhom, nego školovati se. Iz imućne sam makedonske obitelji, a moj prvi izbor bio je studij glazbe u Moskvi jer sam u Makedoniji, uz osnovnu školu i gimnaziju, završila i glazbenu školu – violinu. No ta prva želja nije mi se ispunila jer mi zdravlje nije dopustilo svirati violinu. Rođena sam prozirnih bubnjića, imam apsolutni sluh, ali svaka prehlada donese mi probleme. Kad mi je bilo osam godina operirala sam treću mandulu, a liječnici su mi prognozirali probleme sa sluhom i to je utjecalo na izbor moga zanimanja – priča Kostadinka, koju prijatelji zovu Kosta.
Drugi izbor je bio manje voljan, ali pokazalo se vrlo dobar, studij glume u Zagrebu zamijenio je studij glazbe u Moskvi.
Teatar joj je bio u krvi, bilo joj je četiri godine kad ju je djed, koji je radio kao šef tehnike u Makedonskom narodnom teatru, vodio na predstave. Kostadinka potječe iz tradicionalne, dobrostojeće trgovačke makedonske obitelji, njen pradjed Veličko Veljanov bio je prvi vojvoda Makedonije, ali po majci ima i grčkih korijena. U njenom obiteljskom stablu spominje se i neki Nijemac, inženjer koji je došao poslom u Makedoniju i ženidbom ušao u njenju obitelj.
Bilo je mnogo ljepote u Kostinom djetinjstvu na skopskom Čairu i životu koji je provela u Makedoniji.
Rasla sam pored Vardara i preplivavala ga s ostalom djecom na traktorskim gumama. Pjevali smo i plesali, to nam je u genima, a nedjeljom je cijela ulica čoporativno išla na izlet. Bilo je u mom susjedstvu Roma, Albanaca, Turaka pa sam multinacionalno odgajana i naučila sam ne opterećivati se time tko je koje nacionalnosti jer mislim da nacionalnost ne čini karakter. U Skoplju sam doživjela velik potres pa sam morala s obitelji otići u Kočane, otud mi je bila majka, i tamo sam završila gimnaziju – kaže Kostadinka.
Prije nego što je prvi put došla u Zagreb zbog prijemnog ispita na Akademiji dramskih umjetnosti, o Zagrebu je znala samo ono što je vidjela na televiziji, pročitala u novinama i čula iz priča onih koji su ga posjetili. Taj daleki hrvatski grad činio joj se čudesnim, divila se slikama prelijepe arhitekture. Pričalo se da je Zagreb vrlo čist, pa je Kosta kao djevojčica zamišljala Zagrepčane kako puše po ulici noseći pepeljare u ruci.
Vlakom, u kušet kolima, doputovala sam u Zagreb u rujnu mjesecu 1968., a kad sam izašla iz zgrade Glavnog kolodvora i ugledala spomenik kralja Tomislava, pa park Zrinjevac sve ljepše od ljepšega, zaljubila sam se u grad. Bila sam oduševljena, bila je to ljubav na prvi pogled. Hrvatsko narodno kazalište izgledalo mi je kao iz bajke, dopala mi se zgrada akademije… Zagreb je bio mnogo ljepši nego u pričama koje sam o njemu slušala.
Ondašnja moja jedina veza sa Zagrebom bio je Božo Sušec, novinar HTV, kojeg sam dobro poznavala iz Skoplja gdje je njegov otac radio kao sveučilišni profesor. Božo je otišao na studij u Zagreb pa je meni i ostalim makedonskim studentima bio ‘prometnik’ po gradu.
Kad sam položila prijemni ispit i dobila indeks, obuzela me je euforija što sam postala zagrebačkom studenticom. Vratila sam se u rodni grad samo po stvari i moj drugi odlazak u Zagreb bio je konačan. Osjećala sam da se više neću vratiti u Makedoniju. Ta ljubav prema Zagrebu zadržala me je u Hrvatskoj i kad sam potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća trebala odseliti u Australiju – prisjeća se Kostadinka.
No od zanosa i euforije se ne živi pa se morala prizemljiti kad je došla na studij. Najprije je trebalo unajmiti stan. Dok je bila na prijemnom ispitu stanovala je u Držićevoj ulici kod gospođe Zlate čija je majka Vilma živjela u Skoplju. Nadala se da će dobiti smještaj u studentskom domu, ali su je odbili zbog visokih primanja njenih roditelja. Prvih nekoliko dana studija bila je ilegalka kod jedne studentice Makedonke u studetnskom domu Moše Pijade na Trgu žrtava fašizma.
Zanimljivo je moje podstanarsko iskustvo – prvi podstanarski stan bio je u Baurevoj ulici, onda se zvala Kraševa, i na neki način je obilježila moj život. Kao podstanarka obišla sam veći dio Zagreba, a trajno sam se skrasila u Bauerovoj prije trideset godina. Moj prvi boravak u Kraševoj (Bauerovoj) bilo je neugodno iskustvo jer se moja cimerica, Makedonka Slavica Zafiroska, nije znala služiti plinskim bojlerom pa je počupala cijevi i vlasnici su nas izbacili.
Puno je bilo tih šetnja po zagrebačkim stanovima, razni kvartovi, razni stanovi od prizemlja do visokih katova u neboderima, ali je društvo uvijek bilo savršeno. Stanovala sam s kolegicama s akademije; Slavicom, Natašom Maričić… Osim na studij glume upisala sam se i na komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu te imala više obveza od mojih kolegica, ali sam i taj studij diplomirala – priča Kostadinka.
U Zagrebu je doživjela i svoju prvu, veliku ljubav; bilo joj je samo 21 godina kad se udala za Dubravka Sidora, kolegu sa studija. Pet godina su bili u braku, Sidor je zlatan čovjek, priznaje Kostadinka, ali su oboje bili na početku karijere pa nije bilo jednostavno.
Ljudi misle da se glumici u braku bolje razumiju, ali nije baš tako. Budući da smo oboje bili stipendisti dubrovačkog kazališta Marin Držić, kad smo diplomirali, ja u klasi prof. Božidara Violića, otišli smo u Dubrovnik. Poslušala sam savjet profesora glume Izeta Hajdarhodžića i otišli smo u dubrovačko kazalište u vrijeme njegova zlatnog doba. Potom sam se vratila u Zagreb u ondašnji Jazavac, današnji Kerempuh –prisjeća se Kostadinka.
Dvije godine radili su ona i Dubravko i živjeli u Dubrovniku. Bio je to divan period njenog života, mnogo je naučila o kazalištu i glumi. S njima je bilo i nekoliko zagrebačkih kolega Dubravka Miletić, Kruno Šarić, a igrali su velike uloge…
– Smatra se da Dubrovčani teško prihvaćaju strance, ali u teatru nije bilo tako. Dubrovčani su mi govorili: ‘Ajme, Kostadinka, paraš Dubrovkinjom.’ Svi su mislili da je Sidor Makedonac jer je bio crn, a ja sam plava. U dubrovačkom teatru igrala sam dobre uloge, bilo je veliko iskustvo raditi uz Milku Kokotović i Miša Martinovića, te nastupati na Dubrovačkim ljetnim igrama – kaže Kostadinka.
Kad su se vratili u Zagreb Sidor i Kostadinka stanovali su u Makančevoj ulici na broju dva i tamo joj se dogodila velika obiteljska tragedija. Njena sestra Zlatanka, medicinska sestra, koja je također došla u Zagreb, zauvijek je zaspla zbog pokvarenog plinskog bojlera. Nakon toga Sidor i Kostadinka su se rastali i svatko je otišao na svoju stranu, ali su ostali prijatelji.
Još sam se tri puta udala; 1980. godine za glazbenika, gitarista, Damira Podkrajca s kojim sam došla živjeti u Bauerovu. S Damirom, koji je, nažalost pokojni, umro mi je na rukama uslijed infarkta, imam sina Nikolu koji je glazbenik. Treći moj suprug bio je Branko Turković, virusolog-mikrobiolog, a četvrti Zoran Brajša, glazbeni urednik. Najbolje sam se slagala s Damirom, bio je moja ljubav, imali smo dobar odnos jer su nam senzibiliteti bili vrlo slični. Od svih muškarac s kojima sam bila Damir je bio najidealniji, s njim sam razvila i svoju drugu, glazbenu karijeru – odaje Kostadinka.
Vrlo je tolerantna i poštuje tuđe mišljenje, ali je nečija posesivnost ubija. Mora imati bar privid slobode, ne trpi da je itko ograničava. Vrlo je tradicionalna Makedonka, sve radi sama; kuha, čisti, vrlo je skrbna i trudi se svima ugoditi.
Uvijek sam mislila bit će bolje sljedeći put, a svaki put kad sam se udala mislila sam da je to zauvijek. Ali nije bilo… – kaže Kostadinka kojoj je profesor Ranko Marinković na akademiji govorio, ali ne samo on, da će imati problema s muškarcima.
Bila sam mlada i zgodna i pitala ih što mi fali? Rekli su da neću naći muškarca koji će me slijediti u što sam se kasnije uvjerila. Cijeli život sam se trudila: prvo da budem dobra kći, da moji roditelji budu ponosni na mene, a to sam htjela i zbog sebe. Htjela sam biti dobra supruga, dobra majka, dobra prijateljica, dobra glumica i dobra šansonijerka, a to je grozno teško. Često sam zbog toga sebe zapostavila.
Na kraju sam shvatila da brak nije za mene. Kažu da glup shvati prvi put, a pametan pokušava utvrditi gdje je pogriješio…. I da čovjek do četrdesete godine života zna što hoće, a poslije mora znati što neće. Znam što više neću. Jedino pravilo koje sam postavila u vezama i kojeg sam se cijeli život dosljedno držala je – nema veza s oženjenima. Ljubavnice su uvijek na čekanju, a meni to ne pada napamet. Najsretnija sam sama, a sama sam sebi osigurala i egzistenciju. Nije bilo jednostavno, ali mora se čovjek izboriti na ovoj kugli zemaljskoj za svoj neki prostorčić. Imala sam snage u životnim pretumbacijama početi ispočetka jer sam sebi vjerovala, a moja snaga je i u mojoj genetici i marljivosti – kaže Kostadinka kojoj je Zagreb mnogo na čemu mu je zahvalna. – Otvoren je grad, ali Zagreb te digne i pokopa u sekundi ne poštuješ li pravila i tradiciju. Nije mi bilo lako kao mladoj glumici, iako sam se u Zagrebu osjećala kao doma… Došla sam iz drugog govornog područja i morala sam naučiti hrvatski bolje od Hrvata. Jer kad sam rekla neki krivi naglasak govorili su ‘to ti je od makedonskog’, a svi su krivo naglašavali ali su Hrvati i opraštalo se. Bilo je to pranje mozga i mnogo me je koštalo – priznaje Kostadinka koja napominje da se ne može živjeti u nekoj zemlji, a da ne znaš njenu povijest i jezik. Još kao studentica se vrlo dobro potkovala, posebno je bila fascinirana hrvatskom kulturom, velikim piscima, Krležom, slikarima… Kostadinka kaže da mnogi dođu u Hrvatsku iz inozemstva, žive i umru tu, a nemaju pojma gdje su, što nije u redu.
Prihvatila sam sva pravila igre ovog grada i ovog naroda i za sebe kažem da sam Hrvatica makedonskog podrijetla. Nisam se odrekla Makedonije, ona je u meni, nitko mi je neće uzeti, ali živim tu i svi problemi ove države su i moji. Nisam nestala kao Kostadinka Velkovska, ime sam stvorila u Zagrebu. Ne žalim što sam, kad su me zvali iz Makedonskog narodnog teatra da se vratim, ostala u Zagrebu. Skoplje u meni budi lijepe uspomene, ali kad sam prije nekoliko godine otišla tamo nakon što sam izbivala 23, shvatila sam da to više nije grad mog djetinjstva. Iz zahvalnosti prema Hrvatskoj u kojoj sam ostvarila životni san, 2009. obilježila sam 35 godina rada u kazalištu Kerempuh programom “Hrvatskoj s ljubavlju – moja priča, moj život” – priča Kostadinka.
Htjela je na neki način reći hvala, odužiti intimni dug prema Hrvatskoj, ali i prema Makedoniji. To hvala spojila je u glumu i pjesme, a izvela je i Krležin monolog “Pod maskom”, hrvatske i makedonske etno pjesme te šansone. Glumica je i pjevačica, a iako je teško usmjeriti energiju na dva umjetnička područja, njoj to dobro ide. Šansonu sam odabrala jer je smatram najbližoj glumi.
Nije bilo jednostavno sve ove godine uz sve ove muke opstati, ali borac sam. Ne znam koliko sam uloga odigrala i pjesama otpjevala. Ne znam ni koja mi je uloga najdraža, nekako mi se čini da je to uvijek posljednja jer je još bliska i svježa. Iz mladosti se mogu sjetiti Kate Kpuralice, Pavle, Ljeljenke koje sam igrala na starom dubrovačkom govoru što nije bilo lako. Igrala sam Artemidu, volim antičke tragedije, imala sam priliku kao dijete gledati grčke predstave… Mogla bih reći da sam odigrala više od stotinu uloga, vrlo često sam igrala uloge Kata u kazalištu, a i u telenoveli “Sve će biti dobro” igrala sam Katarinu Augustinčić. Za uloge Kate u “Svoga tela gospodar” i Marije Berković u “Pod Krležinom glavom” nagrađena sam “Zlatnim smijehom” na Danima satire. Draga mi je i uloga Lujze u predstavi „Krv i košute” – priča Kostadinka.
Naučila je kroz život da uspjeh brzo prođe i treba ići dalje. Često kažem da hoće biti lijepa, a ljepota je dobrota. Ne mrzi nikoga, prihvaća stvari kakve jesu, ali ne znači da je ne ljuti nepravda i da joj nije teško kad se događa.
Da nije bila ‘slobodan strijelac’ i da se dodvoravala, vjeruje da bi mnogo bolje prošla. Nije se borila za uloge, ako bi je zapala uredu, ako ne nikom ništa. Kaže da ju je Ranko Marinković naučio nešto vrlo važno, a to je da glumac mora naučiti trajati na pozornici 40 godina jer svatko dobije šansu da bljesne. Ali trajati na umjetničkoj razini je vrlo teško, košta energije i živaca, priznaje Kostadinka.
Imala sam sreće da me trema ne ometa na sceni iako je uvijek prisutna. Trema je nužna, znači odgovornost a gluma je život, nikakvo glumatanje. Na sceni ili na filmu moraš oživjeti lik. Lijep je osjećaj biti na pozornici i biti netko drugi. Volim kazalište kao čaroliju i volim da sam dio te čarolije. Vrlo sam požrtvovna, vrlo srčana glumica i pjevačica, zanima me predstava i sve ću učiniti da to bude dobro.
Koji put mi se dogodilo da mi se situacija iz osobnog života poklopi s onom lika kojeg glumim i u tim trenucima je vrlo teško. Dan poslije pokopa moje sestre rasplakala sam se tijekom predstave. U početku je publika mislila da izvrsno glumim, ali nastavila sam plakati i kad je bio kraj sceni koja me je podsjetila na sestru. U telenoveli sam snimila jedan monolog kakav sam imala pored bolničkog kreveta moje umiruće majke i bilo mi je vrlo teško. Kad se poklopi privatno i poslovno na sceni to je da poludiš – govori Kostadinka koja se potpuno daje i u glazbi, s Damirom je održala brojne koncerte, on je svirao gitaru a Kostadinka pjevala šansone. S Ladom Kos i Ladom Leskovarom činili su kvartret i napravili mjuzikl “Mačak u trapericama” te nastupali po Austriji, Njemačkoj i Francuskoj. U glazbenom opusu ima i album makedonskih balada snimljen 1987. godine.
Volim Makedoniju i makedonsku glazbu, itekako sam ponosna na svoje makedonske gene koji mi daju spontanost. Iako sam na makedonskom jeziku snimila dva filma; 1978. i 1984. godine, Makedonci su me upoznali tek kroz seriju „Sve će biti dobro“ koju sam snimala prije dvije godine.
Iako je privlači etno glazba, ipak je šansonijerka, nastupa na festivalima i surađuje sa skladateljom Tonijem Eterovićem, a dugo je bila voditeljica i urednica emisije “Šansona, šansona” na Hrvatskom radiju.
Žao joj je što je na pozornici, od obitelji, osim najbližih sina Nikole i unuka; Frana i Dore Paole, nema tko vidjeti. Nema više nikoga; sestra Zlatanka umrla je prije mnogo godina, a Kostadinkin otac se ubio nemogavši podnijeti njenu smrt, dok joj je majka Pavlina umrla prije nekoliko godina.
Zbog gubitaka najbližih cijeli život prati me tuga. S majkom sam dijelila radost, uspjeh i tugu. Razumjela me je i stalno ‘dizala’. I sad kad se umorim kao da osjetim dodir njene ruke i čujem riječi: “Ti možeš”. Fali mi moja sestra Zlata, to je ona moja, neću reći mračna, tužna strana koja me prati kroz život. Nedostaje mi i majka, živjela je sa mnom u Zagrebu. Zbog nje, ali i ljubavi prema Zagrebu, nisam otišla u Australiju kamo me je pozvao poznati makedonski glazbenik Vančo Čadarski, koji je diplomirao na glazbenoj akademiji u Zagrebu, a dirigirao je u sidnejskoj operi. Sve je bilo dogovoreno, trebala sam biti direktorica amaterskog kazališa na makedonskom i hrvatskom jeziku. Nije me u Australiju tjerala neimaština, dobro sam zarađivala pa kolege nisu razumjele zbog čega namjeravam otići. Australija mi je odobrila useljenje, trebalo je samo spakirati se i odletjeti. Bilo je to poslije Damirove smrti, Nikola je bio mali, ali moja majka nije htjela ni čuti o Australiji, jedva sam je nagovorila da iz Makedonije dođe živjeti u Zagreb – kaže Kostadinka.
Iako se doima da na nju ništa ne djeluje, silni gubici i stresovi načele su joj zdravlje o kojem je najmanje brinula. Sve je potiskivala u sebe, igrala predstave, pjevala, nitko nije znao što proživljava. Nikad nijedna predstava nije otkazana zbog njenog izbivanja, nijedan posao… Kako je smogla snage raditi ne zna ni sama. Prvi put se u životu uplašila kad je morala na hitnu operaciju štitnjače, mislila je da je ozbiljno, a liječnici joj neće reći. Opraštala se sa svima prije operacije. Jednom je umalo umrla zbog sepse, bila je na nekoliko operacija…. Uz sve nevolje trebalo je naći svoje mjesto na hrvatskoj kulturnoj sceni i trajati.
Kažem da sam Hrvatica makedonskog podrijetla, a nositeljica sam i spomenice Domovinskog rata u kojem sam aktivno sudjelovala. Prošla sam sva ratišta u IPD službi, to je bio odgovor moje buntovne, komitske krvi na agresiju. Borbenost me je odvela i u politiku. Dosadilo mi je biti pasivna, sjediti pred televizorom i ljutiti se na političare. No, najsretnija sam na sceni i ponovno bih birala isto zanimanje – kaže Kostadinka koja ne
osjeća teret godina na koje je ponosna jer nisu prošle uzalud. Kostadinka kaže da je starost u glavi, treba se mentalno održavati, a ne samo tjelesno. Ostavila je neki trag u životu, a tajna njenog mladolikog izgleda i vitalnosti je u genetici i u dobroti.
Samo da me zdravlje posluži, imam još mnogo planova, a i snage… – poručuje Kostadinka.