GRADONAČELNIK VJEKOSLAV HEINZEL UVEO JE POJAM “BIJELI ZAGREB GRAD”

Jedan od rijetkih gradonačelnika Zagreba koji je rođen u gradu kojim je upravljao je Vjekoslav (Alois) (Zagreb 1871 – 1934.), hrvatski arhitekt koji je u 41. godini života postao gradonačelnik. Heinzel je bio podrijetlom iz bogate austrijske obitelji, njegov djed Josip i otac Vjekoslav Heinzel rođeni su u Grazu u Austriji otkud su doselili u Zagreb gdje su se uspješno bavili poduzetništvom. Heinzelovi su najprije sagradili pilanu u ondašnjoj Tesarskoj ulici, današnja Berislavićeva, koju je požar do temelja uništio nakon čega su podigli novu pilanu i drvopreradivačku radionicu s mlinom na Savskoj cesti 25. Pripadnik treće generacije obitelji Heinzel Vjekoslav rođen je u Zagrebu i dobio je ime Alois, ali ga je 1906. promijenio u Vjekoslav. Kao sin imućne obitelji dobio je najbolje školovanje, u Zagrebu je polazio Kraljevsku realnu gimnaziju od 1882. do 1889., a u Grazu je studirao na Visokoj tehničkoj školi gdje je 1890. diplomirao i stekao zvanje inženjera. Zbog vojne službe 1890. privremeno je prekinuo studij, ali već godinu kasnije polazi slobodno crtanje na Visokoj tehničkoj školi u Grazu da bi studij nastavio na Visokoj tehničkoj školi u Stuttgartu u Njemačkoj gdje je 1893. diplomirao te stekao zvanje arhitekta. Nakon povratka u Zagreb radio je nekoliko godina u očevoj tvrtki, no nakon što je 1894. dobio ovlaštenje radi kao arhitekt i graditelj.

Svojim je projektima Heinzel pridonio stvaranju modernog i srednjeeuropskog Zagreba, a tijekom osamnaest godina koliko se bavio arhitekturom projektirao je, između ostalih, i nekoliko stambenih zgrada u duhu historicizma u Gundulićevoj i Jurišićevoj ulici, te na Svačićevu trgu. Među zgradama koje je Heinzel projektirao isticao se i paviljon Hrvatske na milenijskoj izložbi nagrađen prvom nagradom koji je poslije prenesen u Zagreb na Tomislavov trg. Prije nego što je 1920. postao gradonačelnik Zagreba i na toj funkciji prvi puta ostao do 1921., a ponovno je biran 1922., Heinzel je obnašao niz dužnosti; od 1910. bio je gradski zastupnik, a od 1912-20. predsjednik Trgovačke i obrtničke komore, dok je za vrijeme I. svjetskoga rata organizirao opskrbu Zagreba hranom. Kao gradonačelnik pridonio je planskom razvoju grada te omogućio zamah graditeljstvu.

Heinzel je od 1895. predavao zgradarstvo na Graditeljskoj školi, a posao profesora donijela mu je nagrada za paviljon Hrvatske. Obavljao je deset godina taj posao, a od 1910. djelovao je i kao član povjerenstva za osposobljavanje zidara, klesara i tesara u Hrvatskoj. Te je godine izabran za zagrebačkoga gradskog zastupnika zajedno s književnikom Svetislavom pl. Gajem, Franjom Spevcem, etnografom Augustom pl. Pisačićem, te arhitektom Martinom Pilarom. Osim što je bio gradski zastupnik i predavač, Heinzel je istodobno bio i uspješan poduzetnik. Upravljao je svojom građevinskom tvrtkom od 1896–1912. te se obogatio i 1910. počeo graditi trokatnicu na Mažuranićevu trgu. Time je potvrdio status bogatog i uglednog Zagrepčanina, a novac je, osim na gradnju, trošio i na svoje hobije poput sporta i putovanja. Putovao je po Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji i Njemačkoj te po Americi. Ta su mu putovanja otvorila nove vidike te je svo znanje i iskustvo ugradio u napredak Zagreba. Pritom se koristio svojim austrijskim podrijetlom i kontaktima, kao i kontaktima svoje supruge Berte koja je bila Čehinja. Heinzel se posebno istaknuo kao gradonačelnik koji je na tu funkciju biran dva puta 1920-1921. i 1922.-1928. U vrijeme njegova upravljanja Zagrebom grad je cvjetao, dobio je nove sadržaje i institucije. Heinzel je inzistirao na otvaranju škola i razvoju industrije čime je privlačio austrijske, njemačke i češke ulagače. Držao je da inudstrija u Hrvatskoj treba imati isti status kao što ga ima u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj jer će donijeti prosperitet Hrvatima kao što je donijela narodima spomenutih država. Također se zalagao za izvoz roba kao i za uređenje željezničkih i riječnih putova, te proširenje poštanskih i telegrafskih veza što je bio uvjet za brži razvoj gospodarstva.

U slobodno vrijeme Heinzel se bavio sportom: biciklizmom, automobilizmom, skijanjem i klizanjem. Godinama je bio nadzornik leda na zagrebačkim klizalištima, a zajedno s Ferdinandom Budickim vozio je prvi automobil u Zagrebu te sudjelovao i pobijedio u prvoj automobilskoj utrci održanoj u Hrvatskoj 8. rujna 1912. godine. Bio je jedan od osnivača i predsjednik Hrvatskoga automobilskoga kluba, te potpredsjednik Hrvatskoga športskoga saveza, a 1928. osnovao je i Društvo za zračni promet „Aeroput“.

Heinzel je zbog javnih poslova napustio građevinske, a brojnim njegovim funkcijama potkraj I. svjetskoga rata dodano je i imenovanje kraljevskim savjetnikom. Taj naslov nije pomogao ni njemu ni Hrvatskoj jer je Hrvatski sabor 29. listopada 1918. raskinuo veze s Austrougarskom Monarhijom i Hrvatska je postala dio Kraljevine SHS te uronila u nove probleme. No, Heinzel je kao gradonačelnik dao Zagrebu sve što je mogao na području obrazovanja, gospodarstva, sporta i kulture te učinio glavni grad Hrvatske prepoznatljivim europskim gradom. Napredovanje Zagreba nije odgovaralo ondašnjoj vladi u Beogradu kojoj je Heinzelov govor na pokopu Stjepana Radića, na kojega je 1928. izvršen atentat u Skupštini Kraljevine SHS u Beogradu, poslužio za njegovo micanje sa svih javnih pozicija. Heinzelov grijeh, inače je bio politički neutralan, bio je taj što je rekao što misli o neravnopravnom položaju Hrvatske i hrvatskog naroda u novoj državi. Potpuno je maknut iz društvenog života Zagreba i Hrvatske, ostala mu je tek manja uloga u sektoru graditeljstva.

Unatoč tomu, Vjekoslav Heinzel ostao je upamćen kao jedan od najuspješnijih gradonačelnika Zagreba pod čijim se upravljanjem glavni grad Hrvatske planski razvijao i kad su izgrađene nove četvrti – Peščenica, Trešnjevka, Volovčica, Sigečica, Kruge, Martinovka, Zavrtnica te vile na Medveščaku… Uređene su i asfaltirane gradske cesta i izgrađeni kanali, kuće i socijalni stanovi, osam škola i osam socijalnih i zdravstvenih ustanova, rekonstruirana je električna rasvjeta, obnovljen tramvaj, plinska i vodovodna mreže te nasip uz Savu. Zagreb je u vrijeme Heinzelova upravljanja gradom dobio prvu radio postaju, bila je prva i na području jugoistočne Europe, sagrađena su četiri skloništa, počela je gradnja Dolca, Dežmanova prolaza, gradske klaonice, zgrade burze, Gradske štedionice, Zoološkoga vrta, Savskoga kupališta, hotel Esplanade, zračna luka na Borongaju… No, i da nije napravio sve to, Heinzel bi ostao upamćen po tomu što je u gradske dokumente uveo pojam „bijeli Zagreb grad“.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.