GORAN BEUS RICHEMBERGH saborski zastupnik i predstavnik njemačke nacionalne manjine Zagrebačke županije

Što god napravim za njemačku manjinu bit će više od zatečenog

Saborski zastupnik Goran Beus Richembergh je od svibnja 2015. i predstavnik njemačke nacionalne manjine Zagrebačke županije. Radi se o malobrojnoj manjini koja dosad nije bila aktivna, ali Beus Richembergh namjerava okupiti pripadnike njemačke manjine ‘zagrebačkog prstena’ i posvetiti se realiziranju kulturno-edukativnih programa.

*Predstavnik ste njemačke nacionalne manjine Zagrebačke županije, nove manjine na tom području. Zašto se njemačka nacionalna manjina registrirala u ZŽ tek prošle godine?

– Tek je objavom rezultata popisa pučanstva iz 2011. godine utvrđeno da na području naše Županije živi više pripadnika njemačke nacionalne manjine od minimuma koji je utvrđen Ustavnim zakonom da bi manjina ostvarila pravo na izbor svog službenog predstavnika. A prvi redovni izbori za manjinsku samoupravu nakon toga provedeni su 2015. godine.

*Otkad pripadnici njemačke nacionalne manjine žive na području Zagrebačke županije, a otkad vi i gdje?

– Prvi njemački doseljenici na današnjem području Zagrebačke županije bilježe se još u 13. stoljeću, dakle u doba Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Uglavnom se radilo o majstorima; obrtnicima i trgovcima. Značajna kolonija Nijemaca živjela je tad u Samoboru. Tijekom kasnog Srednjeg vijeka više je plemića Nijemaca, poput grofova Celjskih, a kasnije i Ungnada, posjedovalo imanja na području ‘zagrebačkog prstena’. Oni su na svoje posjede doseljavali Nijemce kao predradnike, upravitelje, obrtnike, ali i plaćene vojnike i kaštelane, poput Jurja Brandenburškog koji je posjedovao i Medvedgrad i Lukavec-grad. Od 16. stoljeća pratimo i pojačanu eksploataciju ruda u Samoborskom gorju gdje su za tu svrhu doseljeni i brojni saski rudari. I danas mnoga prezimena u Rudama kod Samobora svjedoče o njemačkom podrijetlu dijela lokalnoga stanovništva. I kneževi od Thurna i Taxisa su u Turopolju u 19. i 20. stoljeću imali velika imanja i industrijske pogone. Od poznatijih Nijemaca koji su živjeli na području današnje Zagrebačke županije posebno valja izdvojiti muzikologa Ferdu Livadića (Ferdinanda Wiesnera), koji je živio u svojem dvorcu u Samoboru (danas gradski muzej), samoborskog gradonačelnika Ljudevita Šmidhena (Schmidtchena), te poznatog, i u svoje vrijeme vrlo popularnog samoukog slikara Karla ml. (Dragutina) Weingärtnera, koji je živio na obiteljskom imanju u Velikoj Mlaki.

*Kako ste kao saborski zastupnik našli vremena i za angažiranje u nacionalnoj manjini?

– Moj nacionalno-manjinski angažman počeo je još 1989., dakle mnogo prije profesionalne političke karijere. Aktivist njemačkih nacionalno-manjinskih udruga sam od 1990. godine, a jedan sam od osnivača Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, najveće i najvažnije organizacije naše manjine. Osnovali smo je u Zagrebu prije 23 godine, a 1997. smo joj sjedište preselili u Osijek. Prije pet godina sam objavio i opsežnu monografiju „Nijemci, Austrijanci i Hrvati“. To je prvi prikaz povijesti njemačke i austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na hrvatskom jeziku.

*Osim vas, javnosti se još nisu predstavili pripadnici njemačke nacionalne manjine Zagrebačke županije. Koliko ih ima i kakve planove namjeravate realizirati?

– Pripadnika njemačke manjine u našoj Županiji je oko 120. Među njima ima i suvremenih doseljenika. Tek njih dvadesetak izravno ostvaruje i svoja nacionalno-manjinska biračka prava. No radi se uglavnom o starijoj populaciji koja živi vrlo raštrkano u nizu naselja širom županije i nije organizirana niti povezana. U zastupanju njihovih interesa naglasak ću dati na kulturno-prosvjetnim programima i povezivanju s Njemačkom zajednicom, kao našom najvažnijom udrugom u Hrvatskoj.

*Što osobno mislite o položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj?

– Zakonima utvrđeni standardi su mnogo viši u Hrvatskoj nego u mnogim drugim europskim zemljama. No praksa u provođenju zakona još uvijek kaska za njima. Zastupljenost manjina u javnim službama tek je jedan od parametara kojima je to moguće dokazati. Njemačka nacionalna manjina je suočena s problemom identiteta zbog sudbine koju je doživjela nakon 2. svjetskog rata. U Hrvatskoj je 1941. godine živjelo oko 170 tisuća Nijemaca. Danas, nakon višedesetljetnih poratnih progona i agresivne asimilacije ostalo nas je tek oko 3 tisuće deklariranih, a manjina je ostala bez identitetskih veza. No iza sebe je ostavila bogatu kulturnu i društvenu baštinu na korist svima. Računamo da ima još oko 50 tisuća tzv. Kriptonijemaca, dakle onih koji znaju za svoje njemačko podrijetlo, mnogi su sačuvali i svoja izvorna prezimena, ali su se asimilirali i smatraju se pripadnicima drugih etničkih zajednica, ponajprije Hrvatima. Ostale, osobito veće nacionalne manjine muku muče s nekim drugim, njima svakako važnijim problemima.

*Što će biti vaš prvi posao u predstavljanju njemačke nacionalne manjine?

– Krećem od čiste nule. Što god napravim, bit će mnogo više od zatečenog. A kao što rekoh, pozabavit ću se primarno kulturno-prosvjetnim programima i pojavnjivanjem našega postojanja. Projekt kojemu ću se posvetiti za početak bit će pokretna izložba „Nijemci u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji“. Njom ću nastojati prikazati povijest naše manjine od Srednjega vijeka do danas, baštinu koju su stvorili te najvažnije velikane njemačkog korijena koji su ostavili traga u povijesti ovoga dijela Hrvatske.

*Otkad vaša obitelj živi na području Hrvatske i iz kojeg su dijela Njemačke stigli?

– Moj izravni njemački predak Josip (Joseph) stigao je u Hrvatsku, konkretnije u Dalmaciju, početkom 19. stoljeća u austrijskoj vojnoj službi. Njegovi korijeni sežu glavnom linijom u Sasku, a sporednim u Štajersku i još prije u središnju Češku. Oženio je Maru i otad pa do danas, u čast rodonačelnika, u našoj obitelji u svakoj generaciji imamo po najmanje jednog Josipa. Moj stariji sin je jedanaesti Josip po redu. Dvanaesti Josip u našoj široj obitelji rođen je prije dvije godine. I tako čuvamo spomen na svojeg njemačkog pretka.

*Govorite li njemački jezik?

-Nažalost tek toliko da se mogu sporazumjeti. Nikad nisam sustavno učio jezik svojih predaka. Tek sporadično i samostalno. No to je zajednička ‘boljka’ barem 80 posto nas hrvatskih Nijemaca.