SIMO MRAOVIĆ – AUTOR PRVOG MANJINSKOG ROMANA
Iako je živio samo 42 godine, hrvatski književnik i novinar Simo Mraović ostavio je značajan trag u suvremenoj hrvatskoj književnosti te se svojim djelima uvrstio među najpoznatije hrvatske Srbe novijeg vremena.
Simo Mraović rodio se 30. ožujka 1966. u Kutini, a djetinjstvo je proveo u Jastrebarskom te se kasnije nastanio u Zagrebu. Ondje je na Filozofskom fakultetu studirao filozofiju, ruski i kroatistiku, ali nije diplomirao. Radio je kao honorarni suradnik u više zagrebačkih novina, pisao je kratke scenarije za televizijske talk-showove, bio je urednik kulture u kratkotrajnom dnevnom listu Republika, a od 2000. do smrti vodio je nedjeljni talk show Kava i kolači u zagrebačkoj Knjižnici Bogdan Ogrizović. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca, kao i švedskog PEN-a.
U hrvatskoj književnosti Mraović je najznačajniji kao pjesnik. Prvu zbirku Sezona otrova objavio je 1986. sa samo dvadeset godina, a zatim su uslijedile zbirke Rimljanima nedostaje milosti (1990.), Na zemlji je sjena (1994.), Između usana (1997.), Laku noć Garbo (2001.), Gmünd (2004.), Nula Nula (2006.), knjigu kolumni Varaj me nježno 2006., a 2007. zbirku eseja Bajke za plažu. No pažnju kritike i šire javnosti Mraović je zaokupio svojim jedinim romanom Konstantin Bogobojazni, s podnaslovom Manjinski roman, iz 2002., svjedočanstvo o životu dijela srpske manjine u vrijeme Domovinskog rata. Naslovni lik je Srbin u Zagrebu koji bježi od rata i mobilizacije i pritom se, iako bez novaca, dobro provodi. Roman je izazvao i pozitivne i negativne kritike, ali Mraović je zahvaljujući njemu napokon shvaćen kao ozbiljan pisac. Za njegovog života roman je doživio tri izdanja. O svom najpoznatijem djelu Mraović je rekao: „Osjećao sam da romanom mogu pridodati ulje na vatru na kojoj se dinsta hrvatska proza. Svjedoci smo nevjerojatne živosti i pravog krša i loma koji nastaje zbog brojne i kvalitetne konkurencije. Pisao sam iz pozicije lika koji ima blagu narav, koji je pomalo naivan, nezasitan i prestrašen. Volim takve simpatične likove i mislim da se tako može više reći nego mračnim i “ozbiljnim” pristupom. Što se tiče podnaslova “manjinski roman”, on je važan jer se, dakle, odnosi na bilo koju manjinu. Hrvati koji stradaju u tom romanu također su manjina. Dakle u ratu uglavnom stradaju manjine. Pogotovo ako ih čine djeca, žene i starci. Osim nacionalnih manjina postoje i vjerske, tu je i intelektualna manjina, istospolna, subkulturna. Dakle, to nije srpski roman, to je hrvatski roman ali je manjinski, i to je jako važno. Naravno da taj podnaslov nosi u sebi i crtu tragikomične ironije.“
Simo Mraović bio je omiljen među prijateljima i čitateljima zbog vedre naravi i humora. To je posebno dolazilo do izražaja nedjeljom u Knjižnici Bogdan Ogrizović gdje je u svojem talk showu kao goste imao književnike, glumce, glazbenike, prevoditelje, arhitekte, pa i svećenike različitih vjera. Jednako tako, popularnost mu je donosio njegov internetski blog.
Roman Konstantin Bogobojazni i zbirka pjesama Gmünd prevedeni su na ukrajinski i bugarski jezik, a dijelovi Mraovićevih knjiga prevedeni su na slovenski, poljski, mađarski, talijanski i njemački jezik. Sam je prevodio poeziju s engleskog jezika.
O svojim djelima jednom je kazao: „Želim da se moj čitatelj nakon što pročita moju knjigu osjeća jačim, zdravijim, veselijim i raspoloženijim za život koji danas nikako nije jednostavan. Volio bih da su moje knjige dizalice.“
Nažalost, teška bolest, rak bubrega, prerano je odnijela Simu Mraovića koji je zasigurno mogao još mnogo toga dati hrvatskoj književnosti i kulturi svoje srpske manjine. No ni bolestan nije gubio svoj optimizam i životnost. Umro je u Zagrebu 16. prosinca 2008., ostavivši u rukopisu nedovršeni roman Doktor Biblija koji je 2009. objavljen kao novela. Prema vlastitoj želji, pokopan je u selu Kozarcu na Kordunu, blizu Vrginmosta gdje ime Sime Mraovića nosi mjesna knjižnica.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.