RAZGOVOR S GLAZBENIKOM ISMETOM KURTOVIĆEM
Uvijek sam radio nešto što je bilo u avliji mog naroda
Umjetnički voditelj pjevačkog zbora “Bulbuli”, glazbenik Ismet Kurtović, skladatelj, pjevač, flautist i gitarist još prije četrdeset godina proslavio se kao rocker i vođa grupe „Drugi način“. No već više od dvadeset godina ne bavi se rockom. Nakon što je bend “Drugi način” 1992. prestao s radom, Kurtović je osnovao zbor „Arabeske“ pri Islamskoj zajednici Hrvatske koji je vodio petnaest godina i s kojim je objavio tri albuma duhovne glazbe. U njegovu glazbenom opusu je i domoljubna pjesma „Mojoj dragoj BiH“, a posljednjih godina bavi se bosanskom etno glazbom. Dirigent je i voditelj ženskog pjevačkog zbora „Bulbuli“ KDBH-a Preporod koji je izdao CD svedalinki „Bulbuli“. Kurtović je također i jedan od istaknutijih pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u Zagrebu u koji je došao iz Sanskog Mosta prije više od četrdeset godina i član je Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.
Razgovarala: Slavica Šarović
Snimio: Toni Hnojčik
Rocker ste koji vodi ženski zbor “Bulbuli”. Kako je raditi sa zborom?
– Fino ide, dobro je.
U glazbenom izričaju “Bulbuli” izražena je i vaša rokerska vokacija. Je li teško odmaknuti se od rocka?
– Odmičem se, ali CD koji smo radili ima mnogo rokerskih elemenata. To se primijeti u svim pjesmama, posebno “Mostarskim dućanima”. U tom smislu su i aranžmani drukčiji, originalni, to je jedan dinamički neobičan spektar.
U pjesmi “Mostarski dućani” Fata pokušava nadmudriti Muju. Rade li to “Bulbulice” vama?
– Mi imamo dobru vibru koju smo godinama gradili i moje raspoloženje vrlo utječe na pjevačice. Držim ih na okupu, a one pjesmom odašilju pozitivnu energiju i atmosferu.
Koliko godina ste aktivni u glazbi?
– Od 1972. do 1992. bio je period rocka, najprije kratko u “Novim akordima”, koji su preko noći promijenili ime u “Drugi način”. Odradili smo beskonačni broj svirki….
Nedostaje li vam ritam rocka?
– Meni nedostaje ta ekipa iz još jednog razloga; ne zato što ne sviram, nego zbog toga što smo se ružno razišli. To je teško objasniti u ovom razgovoru jer su sva moguća prava tu povrijeđena. I ego, onoliko koliko ga smijem imati, zato što sam ja pjevač i flautist, ali ponajprije skladatelj i današnji “Drugi način” živi od mojih pjesama. Ne bi uopće mogao funkcionirati da ne pjeva moje pjesme, a ja nemam nikakvih autorskih prava.
Možete li izvojiti neke od tih pjesama?
– “Stari grad”, “Carstvo samoće”, “Žuti list”, “Na mom dlanu”, “Piši mi”…. Album “Drugi način” je jedini, uz “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac, koji se danas više tiska nego albumi Bijelog dugmeta. Dobio sam informaciju, i prijavio to ZAMP-u, da su Amerikanci objavili LP u originalnom izdanju, ali ne možemo ući u trag tko je to napravio. Taj je album objavljen i u Italiji, Francuskoj, Mađarskoj, Poljskoj…. To je uredu, ali na moj račun ne dolazi novac.…Taj album živi nekakvim životom kao da je od jučer.
Tko je još od vaše obitelji u glazbi?
– Brat Fikret se malo povukao, ali je i dalje u glazbi. Našeg oca su ubili u ratu, pa se Fikret vratio iz Zagreba kući i sad je direktor u KC u Sanskom Mostu. Njega neki autori znaju zato što piše sjajne tekstove, primjerice, pjesma “Piši mi” je njegova, kao i domoljubna “Mojoj dragoj BiH”… Za Dan državnosti BiH mnogo ljudi ju je stavilo na Facebook da su morali servere sređivati zbog “napada”.
Jesu li i vaša djeca glazbenici?
– Sin Mirza je reper i ima bend, ali radi kao ton majstor na Otvorenom radiju. Sad je u fazi otvaranja studija pa ću nešto raditi i s njim.
Radite li na novim projektima?
– S Rusmirom Agačevićem sam radio kazališnu predstavu “Legenda o Ajvaz dedi”. Radio sam glazbu za tu predstavu u kojoj je pjevalo šest “Bulbulica”. Bila je zamisao da bude predstava za djecu s odraslima, ali nismo mogli držati klince na okupu pa smo napravili samo premijeru. Zadovoljan sam jer sam napravio sjajnu glazbu za tu predstavu.
Aktivni ste u bošnjačkoj nacionalnoj manjini u Zagrebu već 20 godina. Koliko vam je to osobno pomoglo. Je li vas vratilo korjenima?
– Više sam ja njima pomogao, nego oni meni. Jer sve što se događa u Zagrebu posljednjih 20 godina je bila moja inicijativa počevši od prvih projekata kad mnogi nisu znali ni kako se zovu, niti kako će se predstaviti. Spot za pjesmu “Mojoj dragoj BiH” sam realizirao s ljudima koji su bili u Zagrebu u proljeće 1992. kad još pravih sukoba u BiH nije bilo. Govorili su mi o čemu to pričam, a neki su govorili da ni ne znaju što se događa…. Bitnija je druga stvar, a to je da sam ja to htio. Uvijek sam radio nešto što je bilo u avliji mog naroda. Tako sam i u džamiji u Zagrebu osnovao zbor Arabeske. To je bio sjajan projekt, nema gdje nismo gostovali… Uvijek se vrtim i nešto radim. Jer onaj autorski živac, damar rekli bi Bosanci, me tjera da nešto radim. Nije važno je li komercijalno, to mi je uvijek u drugom planu. Tako sad s Enesom Kiševićem i Seadom Alićem radim pjesničku rockersku priču s potpuno novom rokerskom pjesmom koja je vrlo angažirana u nekim songovima kao, primjerice, pjesme “Palestina”, “Bijele trake”…. “Srebrenicu” sam napravio prije deset godina. Bavim se i drugim temama koje su stalno na rubu protesta, a najbolja riječ za to što radim ustvari je – angažiran. Ali ne zaobilazim ni ljubavnu tematiku.
Družite li se sa zagrebačkim rockerima i imate li što u projektu?
– Ne. Vrlo sam se razočarao. Imao sam veliki bend “Drugi način” koji je bio više zagrebački bend od Parnog valjka. Nema gdje nismo svirali…. I završilo je kao što sam već objasnio.