RANJENI ZAGREB – ŽIV, PONOSIT, JAK, PRKOSIT, I PUN ČEŠKIH TRAGOVA

„Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg’ što treba na smrt ranjenu crvu da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povijesti naroda? Ništa. U tečaju povijesti svijeta čini ti se da te mjere nema. Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti za svoga vijeka. Bilo je kao da je đavo trgnuo otrovni nož, da ga zarine u srce hrvatsko – u Zagreb! Tu stoje glasoviti hramovi Božji od mnogo vjekova, tu palače znanosti i umjetnosti, a sve je skupio znoj naroda hrvatskoga kroz vjekove, slovili smo u svijetu za kulturan narod, radili smo podupirani samo vlastitom snagom, a sad to da izbriše deset sekunda, jedan dah, jedan mah? To nije potreslo samo temelje naših kuća, već i temelje naših srdaca do dna, do korijena.“ Ovako je hrvatski književnik češkog porijekla August Šenoa opisao potres koji je pogodio Zagreb 9. studenog 1880. i trajno se urezao u povijest grada kao prijelomna točna između starog i novog Zagreba izraslog na njegovim ruševinama u moderni velegrad, istinsku hrvatsku metropolu. Nažalost, i naša generacija Zagrepčana doživjela je svojih kobnih „deset sekundi“ 22. ožujka 2020. u 6.24 sata kada je razornih 5,5 stupnjeva po Richteru ponovno ranilo Zagreb, oštetilo njegove znamenitosti i brojne domove, te odnijelo jedan mladi život, 14-godišnje Anamarije Carević, i to u dramatičnim okolnostima kada su Hrvatska i cijeli svijet suočeni s pandemijom koronavirusa koja je zaustavila uobičajeni tijek života i maksimalno suzila međuljudske fizičke kontakte, neophodne u ovakvoj situaciji. Teško je hladne glave pisati osvrt na ovu katastrofu koja nije bila posve neočekivana jer hrvatski seizmolozi, nasljednici praškog studenta Andrije Mohorovičića, odavno upozoravaju da je Zagreb na trusnom području i da je samo pitanje vremena kad će se ponoviti 1880. Tajming potresa, svijest da je broj žrtava mogao biti znatno veći i da ste i sami mogli biti među njima nameću mnoga pitanja vezana uz smisao života, prioritete i vrijednosti o kojima bi se moglo naširoko pisati. Zagreb će svoju tragediju i ovog puta nadvladati jer je, kako je pisao Šenoa 1872., u svojoj pjesmi Zagrebu, „živ, ponosit, jak, prkosit“, grad bogate i burne prošlosti, ali i budućnosti, jedna od europskih i svjetskih metropola koja je nedavno postala i važno turističko odredište, posebno u vrijeme Adventa. Njegovo stradanje, čiji simbol je već u prvim minutama nakon potresa postala katedrala s otkinutim vrhom južnog tornja, već je izazvalo solidarnost cijele Hrvatske i inozemstva, koliko je u ovim uvjetima moguće, jer ne događa se često da potres pogađa glavne gradove, pogotovo ne one u srednjoj Europi, a sve se to događa u vrijeme dok Hrvatska pola godine predsjeda Europskom unijom pa je Zagreb, uz Bruxelles, neformalni drugi glavni grad Europe.

Zagreb je međutim bio europski davno prije, dok je još bio mali grad „povrh starog Griča brda“, kako pjeva Šenoa, kad su u njega od samih početaka dolazili brojni stranci iz drugih zemalja donoseći u njega nove vrijednosti, što je Zagreb pretvorio u tradicionalno otvorenu i tolerantnu sredinu kakva je i danas, štogod mu drugi spočitavali. Među doseljenicima su dakako bili i Česi, štoviše, prvi stanovnik Zagreba kojem znamo ime bio je prvi zagrebački biskup Čeh Duh, osoba s kojom oko 1094. počinje pisana povijest Zagreba. Književno je o toj povijesti najljepše pisao već spomenuti Šenoa, čiji preci rodom iz Čáslava su nosili prezime Šejnoha, svestrani književnik koji je Zagrepčane naučio voljeti svoj grad i kojeg je u preranu smrt odnio potres iz 1880. jer se razbolio neumorno obilazeći ruševine i stradale. Najdojmljivije fotografije tog potresa ostavio je Čeh Ivan Standl koji je, prema nekim pretpostavkama, iz Praga došao upravo zahvaljujući Šenoi. Uz Šenou po zaslugama za hrvatsku kulturu druga najvažnija osoba češkog porijekla bio je skladatelj Ivan Zajc, „hrvatski Verdi“, sin Čeha iz Domašina, a glazbenici su bili i najbrojniji među važnijim zagrebačkim Česima u koje spadaju primjerice Fran Lhotka, Vaclav Huml i Milan Sachs. Ne treba zaboraviti niti glumce među kojima je najistaknutije ime Marija Ružička Strozzi. Potres je oštetio brojne zgrade u centru grada, pa tako i one koje su gradili Česi, među njima i Hrvatski sabor kojeg je projektirao Lav Kalda. Kao istaknuti član češke manjine projektirao je nekoliko čeških domova pa tako i onaj u Zagrebu koji je također oštećen u potresu. Na Trgu svetoga Marka je i zgrada Vlade, Banski dvori koje je gradio graditelj iz Moravske Ivan Either, dok se južni portal crkve svetog Marka pripisuje učenicima praškog graditelja Petra Parlera. Brojne zgrade po Gornjem gradu djelo su Bartola Felbingera. Širenje Zagreba u današnji Donji grad vezan je uz Ruperta Melkusa koji je trasirao brojne ulice, uredio Zrinjevac, projektirao groblje Mirogoj i pokrenuo goleme infrastrukturne projekte poput vodovoda i gradske kanalizacije. Zagrebačka secesija veže se uz Vjekoslava Bastla, autora tržnice Dolac i crkve svetog Petra. Suvremeni Zagreb stvarali su još živući arhitekti češkog porijekla: novozagrebačka naselja 99-godišnji Josip Uhlik, dok je Branko Kincl jedan od autora reprezentativne Zračne luke Franjo Tuđman. Zagreb je prepoznatljiv po svojim zelenim površinama za koje su tijekom 19. i 20. stoljeća bili zaslužni češki vrtlari Franjo Körbler, Franjo Jeřábek, Vítezslav Durchánek i Franjo Křepela.

Vrlo je izgledno da će nas koronavirus natjerati da umjesto lažnih ili precijenjenih „zvijezda“ više cijenimo znanstvenike koji pokreću svijet naprijed i spašavaju nas brojnih pošasti. Zato vrijedi podsjetiti da je otac moderne hrvatske kemije i farmacije bio Čeh Gustav Janeček, štoviše, kao predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je i prvi čovjek hrvatske znanosti. Otac moderne hrvatske fizike bio je pak Vinko Dvořák koji je autor i najstarije rendgenske snimke u Zagrebu. Nastavu botanike počeo je Čeh Bohuslav Jiruš, matematike Karel Zahradník, a slavistike Lavoslav Geitler. Svi oni došli su nakon 1874. na moderno Sveučilište u Zagrebu i značajno doprinijeli da Zagreb postane centar hrvatske znanosti i kulture relevantan i u europskim okvirima. Najveći popularizator znanosti bio je Oton Kučera, također češkog porijekla. Po ocu Čeh bio je otac hrvatskog računarstva Branko Souček. Likovni umjetnici češkog porijekla bili su kipari Vanja Radauš, Vojta Braniš, Mila Vod, Zlatko Bourek i Želimir Janeš, a od književnika uz Šenou još i Vjenceslav Novak, Jagoda Truhelka i Milutin Cihlar Nehajev. Scenarist prvog hrvatskog filma, Brcko u Zagrebu, bio je Čeh Arnošt Grund. Zanimljivo je da se upravo u Zagrebu rodio poznati češki scenarist Jaroslav Dietl, a ovdje je život skončao i skladatelj Oskar Nedbal koji je 76 godina bio pokopan na Mirogoju gdje na mnogim spomenicima možemo naći češka prezimena (inače, češki pjesnik Jiří Wolker napisao je pjesmu Mirogoj).

U Zagrebu se rodio i češki arhitekt Vlado Milunić, suautor najpoznatije suvremene praške građevine, Kuće koja pleše.

Zagreb je dao utočište češkim evolucionarima nakon gušenja ustanka u Pragu 1848., a među njima je bio i Josef Václav Frič koji je 1874. osnovao Češku besedu Zagreb, danas najstarije češko manjinsko društvo izvan Češke. Utočište u Zagrebu našli su Česi i nakon njemačke okupacije 1939. i nakon sovjetske okupacije 1968., među njima i književnik Arnošt Lustig.

Između dva svjetska rata prva dama Zagreba bila je Čehinja Berta Picková, supruga gradonačelnika Vjekoslava Heinzela, a istodobno je prva dama Praga bila Hrvatica Amelija Jurković, supruga gradonačelnika Karela Baxe. Neformalna prva dama Hrvatske tada je bila Marija Radić (pravim imenom Marie Dvořáková), supruga hrvatskog nacionalnog vođe Stjepana Radića, koju su Hrvati nazivali Marženka.

Iz starijih razdoblja ne zaboravimo tiskara Antuna Janderu koji je 1771. izdavao prve hrvatske novine (na latinskom) Ephemerides Zagrabienses, čime počinje povijest hrvatskog novinarstva.

Nabrajati bi se moglo i dalje jer duboki su češki tragovi u hrvatskoj metropoli (ne zaboravimo Prašku i Masarykovu ulicu u samom srcu grada) zbog kojih se može koristiti sintagma „češki Zagreb“. Ona uostalom zbog tradicionalno dobrih veza dvaju naroda nikoga ne treba vrijeđati niti se doživljavati kao prijetnja. Nadajmo se da u djelatnoj solidarnosti sa Zagrebom neće izostati niti Češka i da ćemo opet biti svjedoci koliko se hrvatsko-češko prijateljstvo izgrađuje i kali u teškim trenucima kao što je bio više puta u prošlosti. U ovim sumornim danima dok se tlo u Zagrebu i dalje trese nije lako naći tračak optimizma, ali tu nam opet može pomoći Šenoa koji je svoj osvrt na potres iz 1880. završio ovako: „Zagreb odolio je Turčinu i Tataru, kugi i požaru, Zagreb odoljet će i jurišu prirodne sile. Naš grad na lijepu moći će se pohvaliti da je kroz vjekove iskapio gorki kalež patnje do dna, neka se zna kolika je to patnja i nesreća bila; mjera pretrpljene nesreće povećava junačku nadu u budućnost. Mnogo smo pretrpjeli od pamtivijeka, strahotu pretrpjesmo skorih dana, al’ sve to ne ugasi u našim prsima ufanja u sreću Hrvatske – u budućnost Zagreba.“

Autor teksta je povjesničar i bohemist, predsjednik Hrvatsko-češkog društva. Tekst je napisan 25. ožujka 2020., tri dana nakon potresa, za tjednik češke manjine Jednota iz Daruvara te je uz određene dopune i preveden na češki nedavno poslan Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pragu kako bi se koristio za senzibiliziranje češke javnosti o potresu u Zagrebu.