PETRIT KABAŠI: Bio sam dobro primljen i poštovan od Hrvata
Dragovoljac Domovinskog rata, Albanac Petrit Kabaši bio je kapetan u bivšoj JNA iz koje je pobjegao da bi branio Hrvatsku. Nakon rata ostao je u Hrvatskoj vojsci, no žali što je u mirovinu otišao samo s činom pukovnika, a njegovi kolege kao generali.
Petrit Kabaši, dragovoljac Domovinskog rata bio je kapetan u bivšoj JNA i služio u vojarni u Požegi kada je ta vojska zajedno sa srpskim paravojnim postrojbama 1991. napala Hrvatsku. Kabaši je Albanac, rođen 1960. u Mitrovici na Kosovu. U Hrvatsku je došao 1979. nakon završetka gimnazije i nastavio školovanje na Tehničkoj vojnoj akademiji KoV JNA u Zagrebu gdje je 1986. stekao diplomu vojnog inženjera prometa. Upućen je na službu u Požegu i u tom slavonskom gradu oženio je Hrvaticu.
– Što se tiče situacije u JNA 1991. godine bili smo dezinformirani. Nismo imali točne informacije što se događa, kao ni da vojska odlazi iz Slovenije. Meni je već početkom 1990. bilo jasno da se nešto neobično događa i odlučio sam napustiti JNA kad mi se ukaže prilika. Od lipnja 1991. imali smo dopuštenje svaki drugi dan iz vojarne otići prespavati u svoj stan. Kući su me čekali supruga i dijete i svake druge večeri odlazio sam u stan. Bilo je naporno to vrijeme, imao sam poručnika Srbina iz Čačka i jednoga iz Crne Gore, i kada su počele blokade vojarni u Hrvatskoj podijelili su nas. Srbi u vojarni bili su naoružani i smješteni u skladištu s vozilima, a mi ostali bili smo u stambenom djelu. Čekao sam povoljnu priliku da napustim JNA. Jedan dan došao sam svojim automobilom u vojarnu, to nam je bilo dopušteno, uzeo dva pištolja i dvije ručne bombe i spremio u automobil. Odradio sam svoju posljednju smjenu u JNA i otišao nikome ništa ne govoreći. Napustio sam JNA želeći se priključiti hrvatskoj vojsci. Vratio sam se u stan i rekao supruzi da uzme stvari za dijete i ide k svojim roditeljima koji su živjeli u Požegi, a ja sam se 25. rujna 1991. javio policiji kao dragovoljac za obranu Hrvatske – govori Kabaši. Prema njegovu iskustvu, Albanci su već od 1980., kada su bile demonstracije na Kosovu, degradirani u JNA. Bila je zapovijed da Albanci vojnici ne rade na pripremi hrane za vojsku, a časnici i dočasnici Albanci bili su pod posebnim nadzorom.
Kada se javio u Zbor narodne garde raspoređen je u 63. samostalni bataljun kojim je zapovijedao general Miljenko Crnjac. U listopadu 1991. Crnjac je Kabašija postavio za zapovjednika 4. bojne koja je imala 750 vojnika.
– U toj 4. bojni bila je i požeška elita: odvjetnici, suci, poduzetnici. Oslobodili smo dio do Pakraca, bili na bojišnici kod Nove Gradiške, a jedno vrijeme i u okolici Vukovara. U Mašičkoj Šagovini na novogradiškoj bojišnici imali smo žestoke okršaje s neprijateljskom vojskom, ali u bojni kojom sam zapovijedao imali smo samo jednog poginuloga i jednog ranjenoga. Ostale postrojbe imale su puno više poginulih i ranjenih. Kasnije sam sudjelovao i u operaciji Bljesak – govori Kabaši koji je poslije završetka Domovinskog rata ostao u Hrvatskoj vojsci. Kaže da nije osjećao strah jer da ga je bilo strah rata ne bi ostao u Hrvatskoj, imao je priliku otići k rodbini u Ameriku ili u Njemačku.
-Bio sam dobro primljen kod Hrvata i jako poštovan. Imao sam vojno znanje i obučavao sam dragovoljce – kaže Kabaši koji ističe da je bio uspješan zapovjednik. Najteže mu je bilo na bojišnici u Mašičkoj Šagovini, ali nije mu bilo lako ni u istočnoj Posavini gdje je u dva navrata vodio taktičku skupinu.
-Prema međunarodnom zakonu na područje susjedne države može se ući dvadeset kilometara od granice da bi se obranila svoja država. To Hrvati nisu znali i neki branitelji nisu htjeli ići jer su smatrali da se ne trebaju boriti u drugoj državi. Zato sam prije svake akcije tražio dragovoljce. Imao sam slučaj da mi se javilo samo četrdeset ljudi od 750 koliko ih je bilo u postrojbi – kaže Kabaši. Njegova obitelj na Kosovu; roditelji, petero braće i šest sestara, nisu znali da je u Hrvatskoj vojsci, ali u JNA su znali jer su imali špijune. Zbog toga je 2004. uhićen na srpskom graničnom prijelazu Batrovci dok je putovao na Kosovo.
– Odveli su me na Vojni sud u Beogradu i uzeli mi putovnicu. Rasprava je trajala desetak minuta, pitali su me jesam li ubio Srbina, Hrvata, Albanca? Rekao sam da nisam. Tužitelj, neki pukovnik, odustao je od daljnjeg gonjenja jer nisam učinio nikakav zločin. Dali su mi rješenje da mogu prijeći granicu Srbije i Kosova u Merdare – kaže Kabaši. Godinu dana prije nego što je odlučio putovati na Kosovo kako bi posjetio obitelj, Kabaši je to najavio zapovjedniku brigade u Vukovaru. Isto je ponovno učinio i mjesec dana prije putovanja.
-Časnik za sigurnost rekao je da mogu slobodno putovati kroz Srbiju. Kad su me uhitili na graničnom prijelazu, javio sam u Operativno središte Zbornoga područja Osijek da sam uhićen. Kontaktirao me je tadašnji hrvatski veleposlanik u Srbiji, a Ministarstvo vanjskih poslova RH naložilo je Vojno-stegovnom sudu u Osijeku da me sankcionira što sam putovao kroz Srbiju na Kosovo. Oslobođen sam na Višem vojno-stegovnom sudu u Zagrebu – kaže Kabaši. Tvrdi da mu Hrvatska nije zahvalna za sudjelovanje u obrani u Domovinskom ratu jer nakon što je dobio čin pukovnika više nije napredovao. Godine 1992. dodijeljen mu je čin pukovnika Hrvatske vojske, a 2013. otišao je u mirovinu.
-Smatram da sam bio zapostavljen za promaknuće, da ne kažem – kažnjen. Dvadeset i nešto godina bio sam pukovnik Hrvatske vojske, a moji kolege koje su bili zapovjednici u Domovinskom ratu kao i ja postali su generali, generali pukovnici, a ja sam ostao na istome. Mislim da nisu krivi Hrvati zbog toga što sam ostao pukovnik, nego moj nadređeni Senad Fejzić, Bošnjak po nacionalnosti. Nas smo dvojica imali isti status, a on je danas brigadni general, a ja sam ostao pukovnik. Iako je u više navrata poslan prijedlog za moje promaknuće, to se nije dogodilo. Koliko se sjećam, 2011. ili 2012. donesena je odluku da u Oružanim snagama RH mora biti jedan general pripadnik nacionalne manjine i Fejzić je dobio taj čin – kaže Kabaši.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
