MURAT RAKLJA: Treba braniti svoje i ostati svoj na svome

Četiri godine braniteljskog staža ima Murat Raklja, dragovoljac Domovinskog rata, Albanac s Kosova. Mogao je ostati u Hrvatskoj vojsci, ali se nakon završetka rata vratio na posao u Brodogradilište Viktor Lenac. Od hrvatske države ništa nije tražio.

Murat Raklja, dragovoljac Domovinskog rata, Albanac po nacionalnosti, rođen je 1965. godine u Peći na Kosovu. U Hrvatsku je došao 1989. i zaposlio se u Brodogradilištu Viktor Lenac u Rijeci. Ubrzo je osnovao obitelj. Sa suprugom, Hrvaticom iz Karlovca, živio je u Crikvenici kada je napadnuta Hrvatska. Rakljina je supruga tada bila trudna, ali on ni jednog trenutka nije dvojio treba li ili ne ići braniti Hrvatsku.

-Kad sam vidio da je u rujnu 1991. most u Crikvenici zatvoren, odlučio sam se prijaviti dragovoljno za obranu Hrvatske. Pripadnik  Zbora narodne garde postao sam u rujnu 1991. godine. Bio sam u 9. brigadi i zapovjednik mi je bio Mirko Norac, a poslije Rahim Ademi. Najprije smo prošli obuku u autokampu u Selcima gdje smo vježbali gađanje. Otud su nas poslali u Smiljan kod Gospića gdje smo gađali zrakoplove JNA koji su nas bombardirali. Bio sam na prvoj crti bojišnice i nisam ni znao da mi je supruga 1. listopada 1991. rodila sina – kaže Raklja. U prvim mjesecima Domovinskog rata hrvatski branitelji bili su slabo naoružani, nisu svi imali ni odore, a neki su imali i vlastito oružje. Raklja je imao očev pištolj.

-Kakav bih ja Albanac da nemam pištolj – kaže Raklja. No, osim očeva pištolja, Raklja je imao i vojnu praksu koju je stekao služeći JNA u Bjelovaru gdje je zbog neposlušnosti imao dosta problema. No, nije mu samo neposlušnost donijela probleme u vojsci već i to što je bio Albanac.

-Bio sam operator, nišandžija u bivšoj vojsci i to vrlo uspješan, ali neposlušan. Bio sam malo lud, znao sam pobjeći iz vojarne u Bjelovaru i otići u Zagreb na koncert. Zbog toga sam boravio u pritvoru u JNA pa su me po kazni premjestili na vojni poligon u Slunju gdje sam proveo šest mjeseci. To mi je iskustvo mnogo pomoglo u Domovinskom ratu – kaže Raklja koji je u proveo ukupno četiri godine u hrvatskoj vojnoj odori i to na ličkoj i dubrovačkoj bojišnici te u Bosanskoj Posavini.

-Na ličkom bojištu, u Gospiću i okolici, bio sam sve do lipnja 1992. kada sam otišao u Bosanski Brod, a poslije sam se vratio u Liku. Na tom sam bojištu doživio dva najteža trenutka – vidio sam dijete staro četiri godine pribijeno s tri noža na kućnim vratima. To je strašna slika koja se ne zaboravlja i strašan, nezamisliv zločin. Drugi najteži trenutak bio je kad je poginuo moj suborac Alan iz Bribira kod bunara u Ličkom Petrovom Selu. Ubila ga je neka baba starija od sedamdeset godina, pucala je na nas iz tandžare, puške M48, i pogodila Alana. S gospićke bojišnice na kojoj sam proveo godinu i pol dana otišao sam u 138. ogulinsku brigadu u Ogulin. Četiri godine bio sam hrvatski branitelj i mogao sam ostati u Hrvatskoj vojsci poslije Domovinskog rata. Jedan od mojih zapovjednika bio je i Ivica Smojver, on je iz Gornjeg Kraja kod Crikvenice, i pitao me je hoću li ostati u vojsci. Nisam htio jer sam imao posao u Viktoru Lencu. Nikad ništa nisam tražio od ove države. Sad sam na socijali, imam braniteljski status, ali još nemam mirovinu. Više nisam sposoban raditi kao ni većina mojih prijatelja koji su prošli isto što i ja – kaže Raklja. Ima Spomenicu Domovinskog rata i to je sve što je dobio od hrvatske države.

Dok je bio hrvatski branitelj nitko u njegovoj obitelji na Kosovu nije znao da je na bojišnici. Na Kosovu je živjela njegova majka, otac je preminuo, a Raklja nije želio nikoga iz svoje bliže i dalje obitelji izlagati opasnosti i progonu od strane srpskih vlasti zbog toga što je on bio hrvatski branitelj.

-Sutra bih ponovno išao na bojišnicu ako bi trebalo braniti Hrvatsku. Nikad me nije bilo strah, a nisam se bojao zarobljavanja. Stalno sam nosio bombu i da su me slučajno Srbi zarobili ubio bih se. Nije hrvatska država kriva što se nisam pokrenuo na vrijeme i riješio svoj status i već dobio mirovinu. To je moja odgovornost. Treba braniti svoje i ostati svoj na svome, a ne bježati. Tako sam učio i svoju djecu – kaže Raklja.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.