KRIST MARKI: Albanac sam, ali Hrvatska je i moja država
Hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata Krist Marki bio je u 150. brigadi u Zagrebu i sudjelovao u blokadi vojarni JNA.
Krist Marki, Albanac po nacionalnosti i dragovoljac Domovinskog rata, bio je četrdesetogodišnjak kada se Hrvatska osamostalila. Te je 1990. godine živio u Zagrebu s obitelji, no glavni grad Hrvatske nije i njegov rodni grad. Marki je rođen 1949. godine u Đakovici na Kosovu otkud je u Hrvatsku došao 1963. godine. Integrirao se u društvo, radio kao ugostitelj, oženio se 1975. godine i dobio dvoje djece. S obitelji je živio u Zagrebu kada su JNA i srpske paravojne postrojbe izvršile agresiju na Hrvatsku.
-Vidio sam susjeda koji nosi pušku i ide prema policijskoj postaji i pitao sam ga što se događa? Rekao je da su počele pripreme za obranu. Rat je počeo, a mene nitko nije zvao da branim Hrvatsku!? Pitao sam ga zašto mi nitko nije javio da i ja pođem? Je li to zbog toga što sam Albanac? Uzeo sam svoj pištolj i otišao se prijaviti u policijsku postaju kao dragovoljac branitelj. Moja je žena bila protiv toga jer je bila pravoslavka. Nisam je slušao – kaže Marki koji ima više od pet mjeseci ratnog puta. Nije bio na bojišnici nego u obrani grada Zagreba, sudjelovao je u blokiranju vojarni, bio je pripadnik Narodne zaštite čiji je zapovjedni stožer bio u mjesnom odboru Šestinski dol na Črnomercu i organizirao zbrinjavanje građana tijekom zračnih uzbuna.
-Bio sam pripadnik 150. brigade, ali nisam išao na bojišnicu. Sudjelovao sam u blokiranju vojarne na Črnomercu i ostalih vojarni po gradu. Bilo nas je šezdesetak oko vojarne na Črnomercu, nismo dopustili pripadnicima JNA izaći. Tako su osvojene sve vojarne u Zagrebu i osigurano oružje za obranu kojega nam je nedostajalo. Dobio sam čin dočasnika koji mi nije upisan, a ni u ratnom putu nije mi upisano punih 180 dana tako da imam pet mjeseci i dva dana braniteljskog staža – kaže Marki čiji je ratni put počeo 30. srpnja a završio 31. prosinca 1991. Iako je bilo opasnih situacija prilikom blokiranja vojarni, Marki nije bio životno ugrožen, no u to vrijeme nikome nije bilo lako. Bila je velika neizvjesnost, česte zračne uzbune, nedostajalo je oružja za obranu, trećina Hrvatske bila je okupirana.
– Bio sam naoružan puškom i privodio u naš stožer one koji su pokušali pobjeći iz vojarne. Jednom sam zarobio nekog oficira JNA kada je pokušao izaći iz vojarne i odveo ga u naš stožer. Nikome od onih koje sam zarobio dok su izlazili iz vojarne nisam nanio zlo. Nakon što sam te ljude odveo u stožer više nisam imao nikakva kontakta s njima. Ti ljudi su izlazili iz vojarne u civilnoj odjeći noseći jednu torbicu, pretražio sam ih da bih provjerio imaju li oružje i odveo u stožer. Obični vojnici nisu bili problem, s njima sam razgovarao i pozivao ih da se predaju. Oni su stvarno bili jadni. Nekoliko Albanaca predalo se i odveo sam ih u Crveni križ na Črnomercu gdje su se pobrinuli za njih – kaže Marki. Prema njegovim riječima, onima koji su namjerava pobjeći iz vojarne nije bilo lako to izvesti, ali nije bilo lako ni hrvatskim braniteljima danonoćno dežurati uz vojarnu. Unutra je bila vrlo dobro naoružana vojska JNA koja je u svakom trenutku mogla početi pucati iz svih oružja.
-Nisam ni u jednom trenutku osjetio strah. Da me je bilo strah ne bih se dragovoljno prijavio braniti Hrvatsku. Nitko nije utjecao na moju odluku, Hrvatski sam branitelj, dragovoljac Domovinskog rata. Iako nisam rođen u Hrvatskoj i Albanac sam po nacionalnosti, ovo je moja država. Branio sam svoju državu i svoj narod – kaže Marki. Nakon razvojačenja Marki je nastavio raditi na istom poslu na kojemu se zatekao kada je počeo rat. Sa ženom sam se razveo jer mu nije oprostila što je branio Hrvatsku. Živi sam i od 2020. godine je u mirovini, a osim sjećanja na mjesece provedene u hrvatskoj vojnoj odori ima i Spomenicu Domovinskog rata.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.