MET TAHIRAJ: Vjerovao sam u pobjedu
Albanac Met Tahiraj, dragovoljac Domovinskog rata, sudjelovao je u obrani Hrvatske od 1991. do 1995. Četiri puta je ranjen, ali uvijek se poslije liječenja vraćao na bojišnicu.
Četiri puta ranjen je u Domovinskom ratu hrvatski branitelj Met Tahiraj, Albanac po nacionalnosti, koji se u ljeto 1991. dragovoljno priključio HOS-u u Petrinji, a potom Zboru narodne garde. Tahiraj je rođen 1964. godine u Novom Selu kod Peći na Kosovu, a u Hrvatsku je došao 1984. godine i zaposlio se kao elektro varilac u Željezari Sisak. Njegov dolazak u Hrvatsku bio je zapravo bijeg od političkog progona na Kosovu.
-Pobjegao sam jer sam sudjelovao u demonstracijama na Kosovu kada sam imao 17 godina. Imao sam sedmoricu braće (dva su poginula u ratu na Kosovu) i četiri sestre i svi smo sudjelovali na demonstracijama. U Hrvatskoj sam dobio posao i osnovao obitelj, oženio sam Hrvaticu i dobio kći prije rata. Već 1989. shvatio sam da će biti rata jer su počele podjele po nacionalnoj osnovi i znao sam da to neće dobro završiti. Dragovoljno sam se javio čim su počele pripreme za obranu. Iz HOS-a sam 1991. prešao u 1. pješačku satniju Zbora narodne garde gdje mi je zapovjednik bio Slavko Kolić. Dobio sam čin desetnika i ratovao na prvim crtama u selu Pecki, Glini, Hrvatskoj Kostajnici, Taborištu, Petrinji… – kaže Tahiraj. U jednoj je akciji spasio ranjenog velečasnoga, a u drugoj ga je teško ranio srpski snajperist. Tahiraj se neopaženo približio kući u kojoj je bio snajperist koji je pucao na Davora Rokića, zapovjednika 2. bojne 12. domobranske pukovnije Petrinja.
-Bio sam naoružan ‘šarcem’ (mitraljezom) i imao pedeset metaka. Prešao sam preko rječice Petrinjčice i došao iza kuće u kojoj je snajperist bio te ga pozvao na predaju. Radilo se o potpukovnik JNA koji je počeo psovati pa sam razbio vrata i ubacio bombe. U trenutku eksplozije nestalo je struje, čula se vriska i voda je tekla na sve strane. U kući ih je bilo nekoliko i počeli su pucati pa sam se povukao. Dok sam se povlačio, snajperist se popeo na zid i odozgo me je pogodio u prsa, trbuh, leđa i vrat. Jedan od tih metaka još mi uvijek stoji u vratu. Imao sam dvije pancirke na sebi koje su bile pune rupa, dvanaest metaka me je pogodilo od kojih sam tri dobio u ruke. Nekako sam se izvukao i vikao suborcima da sam ranjen. Jedan je krenuo po mene, ali su i njega ranili. Bila je vrlo teška situacija i htjeli su me ostaviti. Netko je vikao: „Ostavi ga i spašavaj glavu.“, ali Ivan Dobrinić me je izvukao. Stavili su me u automobil i dovezli do kola hitne pomoći a potom u bolnicu. Vozio me je Zlatko Marijanović kojemu sam rekao: „Vozi Zlatko što prije da me pokrpaju.“ Zlatko se sjeća da sam spominjao moju kći Azru prije nego što sam izgubio svijest. Operiran sam 19. rujna 1991. u bolnici u Sisku – kaže Tahiraj. Poslije operacije bio je tri mjeseca na liječenju u Krapinskim Toplicama. Vratio se ponovno na bojišnicu u Dužicu i kada je ustrojavan 80. samostalni bataljun Petrinja bio je na funkciju zapovjednika osiguranja da bi poslije dva mjeseca sudjelovao u osnivanju izvidničko-diverzantskog voda i s Gromovima ušao u Nebojan. Nastavili su prema Farkašiću, Glini, Glinskoj Poljani, Šestanj brdu, Konjskoj glavi…
– U Konjsku glavu bilo je teško ući. Došao je general Janko Bobetko i pitao kako to ne možemo osvojiti. Rekao sam da ću ući sa svojim suborcima, ali trebam podršku. Ušli smo u Konjsku glavu i uzeli smo Vodovod, ali morali smo se vratiti jer je bilo puno ranjenih. Tada sam drugi puta ranjen, u obje noge i glavu, ali lakše. Zapovjednik Vinko Štefanek, poslije je postao general, došao mi je čestitati i dao mi svoju pancirku – kaže Tahiraj kojega su suborci zvali Šipac. Svi su imali nadimke, a Tahiraj se svojim ponosio. Treći put je ranjen dok je spašavao suborca kodnog imena Zec koji je teško ranjen u jednoj akciji. Dok su se diverzanti sa zadatka vraćali na položaj, Tahiraj je vidio da nema Zeca i vratio se tražiti ga.
-Našao sam ga teško ranjenoga. Uzeo sam ga i donio do suboraca. Nosili smo ga tri-četiri kilometra kroz šumu i cijelim sam mu putem pjevao pjesmu Ja se konja bojim. Pjevao sam i plakao – kaže Tahiraj koji je u Domovinskom ratu bio od 1991. do Oluje 1995. tijekom koje je ponovno, četvrti puta, ranjen.
-U Oluji sam ranjen u nogu i nemam dio kosti. To se dogodilo u Kriškom gaju i tada me je Davor Rokić izvukao. Imao sam jaku vjeru, kad krenem u akciju nisam stajao. Straha uvijek ima, ali moraš biti spreman na sve. Ako si uzeo pušku u ruke, znaš zašto si je uzeo. Vjerovao sam u pobjedu – kaže Tahiraj koji je jednom prilikom zarobio srpskog vojnika.
-Bio sam vrlo ljutit zbog svega što su napravili, ali nisam ga ni taknuo. Predao sam ga zapovjedniku i rekao da ga nitko ne dira. Najsretniji sam što sam spasio ranjenog velečasnoga. Po njega je došao helikopter kojim je prebačen u Austriju gdje se liječio mjesec i pol dana. Kada se vratio posjetio me je u Krapinskim Toplicama i zahvalio mi – kaže Tahiraj. Za sudjelovanje u obrani Hrvatske dobio je nekoliko priznanja: Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu domovinske zahvalnosti, Spomenicu Oluja, Medalju za iznimne pothvate…, a stekao je i čin vodnika.
– U mirovni sam, ali da treba sve isto ponovno bih napravio. Ne žalim što sam se žrtvovao, ali nisam sretan kada se omalovažava branitelje. Posebno me ljuti kad govore protiv Thompsona. Njegove smo pjesme pjevali dok smo branili Hrvatsku – kaže Tahiraj.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.