LYDIA SKLEVICKY AUTORICA JE PRVIH FEMINISTIČKIH STUDIJA I TEKSTOVA U HRVATSKOJ

Sociologinja, etnologinja, publicistkinja, prevoditeljica i teoretičarka feminizma, feministica novog vala Lydia Sklevicky autorica je prvih feminističkih studija i tekstova iz povijesti, etnologije, antropologije i sociologije u Hrvatskoj. Također je prva u Hrvatskoj istraživala socijalnu povijest žena – ženski pokret i procese emancipacije.

Lydia Sklevicky rođena je 1952. godine u Zagrebu u obitelji ruskoga podrijetla.  Njen otac Sergej, inženjer po zanimanju, nakon Oktobarske revolucije s roditeljima je pobjegao iz Sankt-Peterburga i nastanili su se u Zagrebu. U obitelji Sklevicky živjela je i Mercedes, baka s majčine strane, čiji je utjecaj Lydiju intelektualno oblikovao. Ali Lydijinoj otvorenosti prema novim spoznajama pridonio je i građanski liberalni odgoj koji su prakticirali njeni roditelji. No baka Mercedes poticala ju je na učenje stranih jezika, tako da je Lydia govorila pet svjetskih jezika: engleski, njemački, talijanski, francuski i španjolski.

Školovala se u Zagrebu gdje je 1976. godine magistrirala sociologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Generacijski joj je bila bliska Vesna Pusić, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova, koja je na istom fakultetu studirala sociologiju i filozofiju, te su Lydia i Vesna postale najbolje prijateljice.

„Bila je neizmjerno duhovita i izrazito inteligentna, visprena osoba. Poznavale smo se od djetinjstva, ali smo tek na studiju postale najbolje prijateljice. Uživale smo u druženju, razgovorima, čitanju i komentiranju istih knjiga. Puno smo čitali i razgovarali o feminizmu jer je jedan od očitih odnosa moći u društvu bio upravo odnos žena i muškaraca“, izjavila je Vesna Pusić.

Zajedno s Pusić i Đurđom Knežević, Lydia je krajem 70. godina prošloga stoljeća osnovala „zagrebački feministički kružok” u kojemu su sudjelovale intelektualke Nadežda Čačinovič, Slavenka Drakulić, Ruža First-Dilić, Vesna Kesić, Željka Jelavić i Rada Iveković.

Nedugo nakon što je diplomirala Lydia je dobila mjesto asistentice na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (Hrvatski institut za povijest), a 1988. prešla je  u Zavod za istraživanje folklore (Institut za etnologiju i folkloristiku). Lydia je otvorila nova područja istraživanja, ponajprije političkog rituala i antropologije žena. U suradnji sa Žaranom Papić 1983. objavila je zbornik Antropologija žene, a 1987. uredila je zbornik Žena i društvo, Kultiviranje dijaloga. Jedna je od utemeljiteljica grupe Žene i društvo 1979., a bila je i koordinatorica prvog feminističkog okupljanja u Zagrebu održanog krajem 70.-ih godina 20. stoljeća.

Radila je i kao volonterka na prvoj SOS liniji za zlostavljane žene i djecu, a kolumnama koje je pisala u visokotiražnom ženskom časopisu Svijet inicirala je rasprave o brojnim relevantnim, ali i kontroverznim temama. Sudjelovala je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, a 1988. bila je jedna od organizatorica zagrebačkoga skupa Suvremena pitanja antropologije roda. Objavila je više od sto tekstova, a osim znanstvenih, pisala je i popularne tekstove, te bila urednica radio-emisija, ali i prevoditeljica. Prevela je na hrvatski jezik Voće i povrće zbirku pjesama Erice Jong. Bila je i članica uredništva Časopisa za suvremenu povijest i međunarodnog časopisa Gender and History.

Poslijediplomski studij iz područja sociologije kulture završila je 1984. i obranila magistarski rad „Žene i moć – povijesna geneza jednog interesa“. U tomu je radu kritizirala tradicionalno proučavanja povijesti koje zanemaruje žensku perspektivu. Nastojala je objasniti djelovanje žena prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata (NOP-a i socijalističke revolucije) te raskorak između proklamirane emancipacije i ograničenja ostvarenja ženskih prava u ondašnjoj državi.

Povodom 30. godišnjice Lydijine smrti o njenoj knjizi Žene i moć: povijesna geneza jednog interesa, profesorica povijesti na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Andrea Feldman izjavila je:

„Knjiga Žene i moć: povijesna geneza jednog interesa predstavlja cjelovit rad na temu ženske organizacije i ženskih pokreta u razdoblju od međuratne Jugoslavije do njezine konsolidacije nakon Drugog svjetskog rata. Svojom originalnošću, uvidom u izvorni materijal i njegovom interpretacijom, Sklevicky doslovno uvodi povijest žena na hrvatsku znanstvenu pozornicu. Njezina knjiga predstavlja napor kako bi se njezina tema – razvoj ženskih pokreta i organizacija u razdoblju između dva rata, kao i nastanak Antifašističke fronte žena (AFŽ) kao organizacije koja je prvenstveno mobilizirala žene za sudjelovanje u ratnim naporima i komunističkoj revoluciji – utemeljila kao predmet znanstvenog istraživanja.“

Lydijina intelektualna znatiželja nije završila sa završetkom poslijediplomskog studija, u doktorskoj disertaciji bavila se temom Emancipacija i organizacija: Uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionarnim mijenama društva (NR Hrvatska 1945. – 1953.). Pokazala je da je organizacija Antifašistički front žena (AFŽ), uz ratne zasluge, kao i poslijeratne u obrazovanju i opismenjavanju, postala previše utjecajna te počela smetati Komunističkoj partiji Jugoslavije. Moćnici su je najprije ismijavali, potom su je počeli slabiti te na kraju raspustili i umjesto nje osnovali Konferenciju za društvenu aktivnost žena, državnu agenciju bez članstva, za bavljenje „ženskim pitanjem“. No doktorat nije stigla obraniti.

Lydia Sklevicky poginula je u prometnoj nesreći 21. siječnja 1990. godine u Donjoj Dobri u blizini Delnica.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.