LAVOSLAV RUŽIČKA – NOBELOVAC IZ VUKOVARA

Život Lavoslava Ružičke bila je kemija. Istražujući svijet organske kemije, proučavajući spojeve i mirise, Ružička je polako stjecao svjetsku slavu. Kruna njegovog rada svakako je Nobelova nagrada koja mu je dodijeljena 1939. godine. Njegov mentor, Hermann Staudinger Nobela je osvojio tek 1953. godine, punih četrnaest godina nakon svojeg učenika.

Lavoslav Ružička, prvi nobelovac hrvatskog podrijetla, kemičar i kreator parfema. Iako je kemija bila njegov život, strastveno je volio flamansko slikarstvo. Svoju je zbirku poklonio Kunsthausu u Zürichu, a u njoj su slike Broewera, Jana Bruegela, Halsa, Rembrandta, Rubnesa i mnogih drugih. U slobodnim trenucima rado se opuštao uz vrtlarenje. Bavio se i fotografijom u boji te je osobito volio fotografirati cvijeće.

Leopold (Lavoslav) Ružička rodio se 13. rujna 1887. u Vukovaru. Ružičkin je otac Stjepan /Stefan/ Ružička bio češkoga (otuda i prezime Ružička) i hrvatskoga podrijetla, a majka Amalija /Amalia/ (rođena Sever) hrvatskoga i njemačkoga podrijetla. Ružičkini preci bili su zemljoradnici i obrtnici, a otac je bio bačvar i vatreni hrvatski domoljub. Iako mu je otac Stjepan završio tek dva razreda pučke škole, obrazovanju je pridavao veliki značaj. Svojim je sinovima osnivanjem zaklade omogućio pohađanje gimnazije i studiranje. Kao dječak Leopold je razmišljao o tome da postane svećenik, no tu ideju kasnije je napustio. Otac im je osigurao budućnost, no preminuo je kad su Lavoslavu bile tek četiri godine. Njegova majka, Amalija, tada s djecom dolazi u svoj rodni grad – Osijek. Ovdje će budući nobelovac usvojiti prva znanja. U gradu na Dravi Ružička pohađa pučku školu, a kasnije završava i klasičnu gimnaziju. Ružičkino podrijetlo i strogi odgoj njegove majke snažno su utjecali na formiranje njegova karaktera, pa je cijeli život ostao jednostavan čovjek s izrazitom puritanskom crtom i velikim nepovjerenjem prema pretjeranome intelektualizmu.

Ružička je odlučio studirati izvan Austro-Ugarske Monarhije zbog nepovoljnoga položaja slavenskoga naroda u njoj. Htio se upisati u Politechnikum u Zürichu, ali zbog nepovoljnih uvjete za upis odlazi na studij u Technische Hochschule u Karlsruheu. Ružička 1906. odlazi na studij u Karlsruhe te zauvijek napušta svoju domovinu Hrvatsku, iako se planirao vratiti nakon studija u Osijek i zaposliti se u tek otvorenoj tvornici šećera. No sudbina mu je odabrala drugačiji životni put.

Zbog skromnih financijskih mogućnosti, Ružička je odlučio što brže završiti studij, pa je tako samo nakon dvije godine studija diplomirao s diplomskim radom o reakcijskoj kinetici ketena (1908.). Odmah je nastavio raditi na doktorskoj disertaciji iz organske preparativne kemije uz samo šest i pol godina starijega Hermanna Staudingera (1881.-1865.), koji će dobiti Nobelovu nagradu za kemiju 14 godina poslije Ružičke (1953.). Ružička doktorira 1910. disertacijom naslovljenom Über Phenylmethylketen i kao osobni asistent nastavlja raditi uz Staudingera na ispitivanju aktivnih sastojaka insekticidne biljke Pyrethrum cinerariifolium (dalmatinski buhač) do 1916. U tome istraživanju su Ružička i Staudinger izolirali piretrin iz cvjetova buhača i odredili mu strukturu, ali je članak o tome objavljen tek 1924. Piretrini i njihovi sintetski analozi i danas se rabe kao insekticidi.

U listopadu 1912., Staundiger postaje profesorom na ETH u Zürichu, gdje je naslijedio Richarda Martina Willstättera, dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1915. S njime u Zürich dolazi i Ružička, koji je u Švicarskoj našao svoju drugu domovinu. Ružičkina je majka umrla 1915. u Osijeku, pa on je otišao na njen sprovod bez obzira na rat i rizik da kao austro-ugarski državljanin bude regrutiran. Neprilike koje je doživio po povratku u Zürich, potaknule su ga da zatraži švicarsko državljanstvo koje je dobio 1917.

Ružička i Staudinger su se 1916. ne baš prijateljski razišli, jer je Ružička odlučio raditi na vlastitom području istraživanja neovisno od Staudingera. Staudinger je nadahnjivao svoje suradnike, ali je suradnja s njime bila uvijek usmjerena na njegove interese, pa je stoga bio vrlo nemilosrdan šef. Kada ga je Ružička obavijestio da želi raditi na vlastitim problemima, Staudinger ga je maknuo s položaja asistenta i znatno mu smanjio sredstva za istraživanje. Stoga se Ružička obraća za financijsku pomoć industriji i to industriji mirisa zbog svojega poznavanja kemije terpena. Ružička je imao sreću da je njemačka firma Haarman i Reimer iz Holzmindena odlučila financirati njegov projekt priprave irona, mirisnoga principa ljubičice. Ta je suradnja trajala do 1920., iako Ružička nije uspio prirediti iron. Nakon što je pokušao uspostaviti suradnju s Geselschaft für Chemische Industrie (poslije CIBA) u Baselu na pripravi kininskih alkaloida, koja nije bila uspjela, uspostavio je suradnju s tvornicom mirisa M. Naef et Cie iz Ženevi.

Zahvaljujući svojim radu na terpenima, Ružička postaje 1918. privatni docent na ETH i 1920. na Sveučilištu u Zürichu, a 1923. je imenovan titularnim profesorom na ETH. Ni jedno od tih zvanja nije bilo povezano sa stalnom plaćom, ali su mu dopuštala da ima svoje vlastite doktorande. Radio je marljivo, produktivno i kvalitetno, ali mu se položaj na ETH nije promijenio, jer ni Staudinger, koji mu tada još uvijek bio njegov neposredni nadređeni, a ni Robert Ghnem, predsjednik ETH, nisu mu bili skloni.

Zato ne iznenađuje da je Ružička 1926. prešao u istraživačke laboratorije tvornice M. Naef et Cie (danas Firmenich SA) u Ženevi. No, ponuđena mu je profesora na ETH. Ružička je ponudu prihvatio bez oklijevanja i vratio se u Zürich. Igrom slučaja samo dva dana poslije primio je i drugu ponudu za profesoru na Sveučilištu u Zürichu, koju je odbio. Poslije će Ružička dobivati ponude iz cijeloga svijeta, a naročito primamljive iz SAD-a, ali ih je odbijao. Ružička je bio prvi kemičar koji nije bio Nijemac i prvi švicarski državljanin, kojemu je bila ponuđena Katedra za anorgansku i organsku kemiju na ETH-u. Da je smatrao svoj povratak u Zürich konačnim, vidi se i po tome što je odmah po povratku kupio gradilište u blizini ETH-a (Freudenbergstrasse 101) i izgradio kuću u kojoj je živio do smrti. Poslije je kuća srušena jer se našla na trasi autoceste.

Ružička je na ETH-u ostao na mjestu profesora i šefa Laboratorija za organsku kemiju do mirovine 1957. Na tome položaju ga je naslijedio naš drugi dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Vladimir Prelog. Nakon odlaska u mirovinu, Ružička je samo povremeno dolazio na ETH, a nastavio je djelovati kao savjetnik u tvornici Sandoz AG u Baselu.

Kada je Ružička otišao u mirovinu u sedamdesetoj godini života, zahvaljujući prilozima švicarske kemijske i farmaceutske industrije, ETH je utemeljio Ružičkinu nagradu. Ta se nagrada dodjeljuje godišnje za istaknuti doprinos kemiji nekome mladome kemičaru švicarske narodnosti ili stranome državljaninu, koji radi u Švicarskoj.

Ružička je Nobelovu nagradu dobio za svoj rad na polimetilenima i višim terpenima. Zbog ratnih prilika 1939., nije mogao otići u Švedsku po nagradu, pa mu ju je uručio 16. siječnja 1940. švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti održanoj na ETH, a nobelovsko predavanje održat će u Stockholmu nakon Drugog svjetskoga rata.

Osim Nobelove nagrade Ružička je dobio niz priznanja i počasnih doktorata.

U Vukovaru je Ružički u spomen podignut muzej u njegovoj rodnoj kući, koji je otvoren 9. prosinca 1977. Kuća je uništena 1991. u Domovinskom ratu, a na poticaj HAZU i uz pomoć Zaklade Kuća Ružička obnovljena je i dograđena, te na 120 obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru.

Leopold Ružička preminuo je 26. rujna 1976. u Mammernu na Bodenskome jezeru u 89. godini, dok se oporavljao od operacije prostate. Pred smrt je zaboravio sve osim svoje mladosti u domovini i hrvatskoga jezika. Na žalost ne počiva u Vukovaru već na groblju daleko od rodnoga grada.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.