JANKO TOMBOR – ŠENOIN PRETEČA
Među Slovacima koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju novu domovinu ističe se svećenik, književnik i političar Janko Tombor o kojem se danas premalo zna, iako je velik dio svog dugog života bio značajna osoba hrvatskog javnog života, posebno na književnom području gdje ga je, kao i mnoge druge tadašnje književnike, svojom slavom, umjetničkom veličinom i opusom zasjenio August Šenoa.
Pravim imenom Ján Krstiteľ Tombor, rodio se 7. siječnja 1825. u Žilini u Slovačkoj od oca Jozefa i majke Anne. Školovao se u liceju u Nitri, a studij teologije započeo je u Banskoj Bystrici 1843. gdje je bio član pokreta slovačkih studenata. Od 1844. studirao je u Pešti i u tamošnjem sjemeništu upoznao Hrvate Adolfa Vebera Tkalčevića, Eugena Kvaternika i Antu Starčevića te se oduševio za ilirsku ideju, vjerojatno zahvaljujući i Slovaku Jánu Kolláru koji je u Pešti djelovao kao pastor. Još kao bogoslov Tombor se uključio u politički i kulturni život te počeo pisati u slovačkim glasilima. Kao politički nepoželjan morao je potražiti novu sredinu i odlučio se za Hrvatsku. Nakon završetka druge godine teološkog studija 1846. dolazi u Đakovo gdje ga je srdačno primio biskup Josip Kuković. Nastavio je studij i učio hrvatski te je 1848. zaređen za svećenika. Radio je najprije kao kapelan u Vrbici, no primijetivši njegovu nadarenost novi đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer premjestio ga je 1850. u Đakovo gdje je bio propovjednik i prebendar stolne crkve.
Iste godine započeo je svoj književni rad, i to pjesmom Na Veliku gospoju objavljenom u Katoličkom listu, a tih je godine, tijekom Bachova apsolutizma i germanizacije, zajedno s Mirkom Bogovićem, Petrom Preradovićem, Ivanom Trnskim, Adolfom Veberom Tkalčevićem, Grgom Martićem, Dragojlom Jarnević, Jankom Jurkovićem, Lukom Botićem i drugim piscima, bio nositelj hrvatskog književnog života i objavljivao u listu Neven. Cenzura je sprečavala slobodno pisanje o suvremenim temama pa je Tombor teme za svoje pripovijesti tražio u prošlosti. Po tome je Janko Tombor na neki način bio preteča Augusta Šenoe. Tako u pripovijesti Božjak Morovićki iz 1852. opisuje Slavoniju u srednjem vijeku koja ranije nije bila književno obrađivana, Kula na Dunavu smještena je u 15. stoljeće, a Odmetnik i Noina luč u rat 1848. U pripovijesti Ljubavi na istoku iz 1854. radnja se događa u Palestini. Pisao je živim slavonskim govorom. U Tomborovim pripovijestima vješto se zapliće napeta fabula i zanimljivo karakteriziraju likovi, uz domoljubni duh, i ta su djela bila rado čitana, a za pripovijest Hajdukova zaručnica dobio je 1854. Nevenovu nagradu, i to po ocjeni književne publike, a prevedena je i na češki. Pjesme i pripovijesti osim u Nevenu objavljivao je i u Danici, Katoličkom listu, Dragoljubu, Kolu, Pozoru, Novom Pozoru, Obzoru, kao i u slovačkim listovima Slovenskje národnje novini, Orol Tatranský i Pešťbudínske vedomosti. Tomborove hrvatske pjesme, njih ukupno 16, promiču ilirske težnje i odlikuju se pastoralnim ugođajima (Zora, Ružin san). Krajem 50-ih godina 19. stoljeća Tombor uglavnom prestaje s književnim radom.
Od 1862. djelovao je kao župnik u Erdeviku u Srijemu gdje su pretežno živjeli Slovaci. Tombor je 1867. izabran za zastupnika Narodne stranke u Hrvatskom saboru, a ponovo je izabran i 1871. i 1875. sve dok se 1878. nije povukao iz aktivne politike, i to prema odluci svog nadređenog biskupa Josipa Jurja Strossmayera s kojim se bio politički razišao. Zbog odličnog znanja mađarskog od 1872. do 1878. bio je i hrvatski delegat na zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti. Od 1875. Tombor je bio župnik u Piškorevcima gdje ostaje gotovo 30 godina, sve do 1904. Tada je umirovljen te se preselio u Đakovo. Svoje zadnje pjesme, Pred njenom slikom i Pjesnikov oproštaj, koje je napisao još oko 1860., objavio je 1906. u časopisu Hrvatska, no u to je vrijeme kao književnik bio gotovo zaboravljen i tek ga se u novije vrijeme ponovno valorizira pa su mu sabrana djela, u knjizi San, objavljena tek 2008., a 2020. Branko Ostajmer i Marijan Šabić objavili su knjigu Janko Tombor, književnik i političar. Janko Tombor umro je 30. siječnja 1911. u Đakovu.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.