JAN VLAŠIMSKY, VIROVITIČKI GLAZBENI VELIKAN
Gotovo nema mjesta u Hrvatskoj u kojem zasluge za glazbeni život nije stekao neki Čeh, budući da je Hrvatska, za razliku od Češke, dugo oskudijevala za školovanim glazbenicima. U Virovitici se do danas pamti Jan Vlašimsky čije ime nosi i mjesna glazbena škola. Pravim imenom Jan Nepomuk Vlašimský, rođen je 22. svibnja 1862. u selu Všeň kraj Libereca na sjeveru Češke u postolarskoj obitelji, no ujedno je bio potomak obitelji čiji su pojedini članovi kroz sedam generacija bili učitelji ili glazbenici. Jan je imao i jednog starijeg i dva mlađa brata, od kojih se glazbom bavio najmlađi Václav.
Jan Vlašimský je nakon završetka osnovne škole u Všeňu završio srednju školu u Turnovu, zatim je studirao glazbu na vojnoj glazbenoj školi Pavlis u Pragu. Nakon završetka studija služio je vojni rok u 52. puku austrougarske vojske kao glazbenik gdje je bio zamjenik kapelnika. Zatim je djelovao u Pečuhu kao dirigent koncertne glazbe gdje se i oženio, a u Viroviticu je došao 1. rujna 1886. nakon što je odabran među prijavljena 42 kandidata na raspisani natječaj za učitelja glazbe u Društvu za promicanje glazbe. Time je započelo novo razdoblje u njegovom životu tijekom kojeg je svojim radom obogatio glazbeni i kulturni života ovoga grada, a ono je trajalo punim intenzitetom do odlaska u mirovinu 1936. i smanjenim do njegove smrti 1942.
Jan Vlašimský se nakon dolaska predstavio virovitičkoj glazbenoj publici koncertom na Silvesterovo 1886. na kojem je ravnao orkestrom u kojemu je bilo 14 glazbenika. Od tada je punih 50 godina ravnao Društvom za promicanje glazbe, odnosno Gradskom glazbom. Jan Vlašimsky je proširio svoj rad i na ostala glazbena društva Virovitice. Od 1890. do 1918. bio je zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva Rodoljub i mnogi to razdoblje smatraju najvećim procvatom u radu zbora koji je nastupao u mnogim dijelovima Hrvatske. Vlašimsky je radio u Gradskoj muzičkoj školi, djelovao u Narodnoj čitaonici, Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, davao privatne tečajeve sviranja i sudjelovao u mnogim humanitarnim akcijama. U pojedinim razdobljima, prije i poslije Prvog svjetskog rata, uvježbavao je mnoge tamburaške sastave.
Skladbe koji su izvodili njegovi glazbeni sastavi i zborovi nisu bile obične dnevne pjesme već skladbe poznatih tadašnjih svjetskih skladatelja. Vlašimsky je posebno volio skladbe Ivana Zajca i Bedřicha Smetane. Skladao je i plesne melodije od valcera, tanga, mazurke do polke i koračnice. Komponirao je i skladbe za tamburaške sastave, pri čemu je pisao note i obavljao aranžmane komponiranih melodija. Koliki je skladateljski opus Jana Vlašimskog danas je teško ustanoviti jer je izgubljen njegov dnevnik u koji je upisivao brojne podatke iz svog života. No iz poznatog notnog materijala i naziva nekih skladbi vidljivo je da su njima prevladavali ljubavni i domoljubni sadržaji: Samo naprijed (polka), Novogodišnji pozdravi (valcer), Virovitičko šetalište (koračnica), Proljetna ruža, Spomen Slavjanskom, Marija Valerija, Virovitička četvorka, Slavenka, Prvi cjelov, Gdje stanak moj, Tužba, Crnooka, Molitva Hrvatice, Cvati, cvati, cvijeće malo, Koračnica Rodoljubu, Uspomena na Beč, Priča o sreći i Motto, posvećeno pjevačkom društvu Rodoljub.
Uz glazbeni rad, Jan Vlašimsky je 1919. sudjelovao u osnivanju Češke besede u Virovitici. Bio je u nekoliko navrata i njen predsjednik. U njenom sastavu je također djelovao jedan manji glazbeni sastav koji je povremeno davao glazbene koncerte, a nakon njih je svirao na plesnoj zabavi. U sklopu rada Češke besede povremeno su se održavala i predavanja kulturnog i povijesnog sadržaja u kojima je ponekad i Vlašimsky bio predavač. U takvim je predavanjima uvijek ukazivao na potrebu jačanja hrvatsko-češke suradnje pa je kod nekih programa njegova kapela svirala češku i hrvatsku himnu. Tijekom vremena Vlašimsky je postao pravi Virovitičanin pa je odbio primamljivu ponudu da prijeđe u Karlovac. Zavolio je i tamburicu, iako to nije instrument koji se njegovao u Češkoj.
Od dirigentske palice Jan Vlašimský se službeno oprostio 26. prosinca 1936. u dvorani virovitičkog hotela Zlata nakon punih 50 godina umjetničkog rada u glazbenom životu Virovitice. Iako su mu bile izrečene brojne zahvale, Jan Vlašimsky je nakon odlaska u mirovinu jedno vrijeme radio kao inkasator sakupljajući naplatu električne struje u Virovitici čime je htio pokriti potrebe za uzdržavanje svoje obitelji. Jan Vlašimsky umro je 13. travnja 1942., a nakon Drugog svjetskog rata na njega se počelo postupno zaboravljati. Odnos prema njemu promijenio se kada je 1992. glazbena škola u Virovitici promijenila naziv u Osnovnu glazbenu školu „Jan Vlašimsky“. Punu satisfakciju ovaj glazbenik je dobio nakon što je u Virovitici 2002. osnovana nova Češka beseda koja je pod vodstvom predsjednice Jasne Berger i još nekih virovitičkih kulturnih društava i institucija inicirala da Grad Virovitica preuzme skrb o grobu ovog virovitičkog glazbenog velikana, a Beseda je inicirala i da se svake godine održavaju kulturne manifestacije Proljetni zvuci Jana Vlašimskog koja je prerasla u velik kulturni događaj koji traje i po nekoliko tjedana. Također, zbog Vlašimskog su uspostavljeni prijateljski odnosi između Virovitice i njegovog rodnog Všeňa.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.