ISMAILJ AJDARI: BRANIO SAM HRVATSKU U KOJOJ SAM OSTVARIO SVE SVOJE SNOVE

Dragovoljac i hrvatski branitelj Ismailj Ajdari, Albanac iz Makedonije, dvije i pol godine proveo je na prvim crtama bojišnice u Osijeku i okolnim mjestima te dobio nekoliko odlikovanja. Poslije rata nastavio je raditi u svojem obrtu, a nedavno je otišao u mirovinu. Smatra da hrvatsko društvo i političari nisu zahvalni braniteljima, ali ne žali što je branio Hrvatsku.

Albanac iz Makedonije, dragovoljac i hrvatski branitelj Domovinskog rata Ismailj Ajdari 1990. godine uključio se u civilnu zaštitu u Osijeku, gradu u kojem je tada živio. Ajdari je rođen 1959. godine u Piroku kod Tetova u Makedoniji u obitelji s četvero djece. Njegov otac radio je kao telefonist u Tetovu i živjeli su poput ostalih albanskih obitelji u tom makedonskom gradu u kojem je većina stanovništva albanske nacionalnosti. Nakon završetka osnovne škole, četrnaestogodišnji Ajdari došao je u Osijek gdje je živjela njegova sestra sa suprugom. Neko je vrijeme radio kao prodavač voća, a poslije je otvorio obrt.

-U Osijeku sam osnovao obitelj, oženio sam Hrvaticu i imamo kćer koja je pravnica po zanimanju. Smatram Hrvatsku svojom domovinom i kada je počeo rat dužnost mi je bila braniti je. Već 1990. godine prijavio sam se u mjesni odbor i bio među prvima učlanjen u HDZ kod Vladimira Glavaša. Te smo 1990. godine čuvali radio postaju i poštu, a kada je počeo rat uzeo sam pušku i otišao na prvu crtu bojišnice braniti Hrvatsku kao svi ostali dragovoljci. Raspoređen sam u 106. brigadu, Andrija Ranić i Ivan Šoltić bili su mi zapovjednici. U toj sam brigadi bio zapovjednik jedinice u kojoj je bilo 36 ljudi – kaže Ajdari.

Dok je bio na bojišnici najviše mu je nedostajala obitelj. Suprugu s malom kćeri poslao je u Mađarsku na sigurno. Njegovi roditelji u Makedoniji znali su da je hrvatski branitelj, a jednom su dobili i lažnu vijest da je poginuo. Majka nije bila sretna što je otišao u rat, ali je otac bio ponosan na njega.

-Kada su moja žena i kći zbrinute u Mađarskoj, bilo mi je svejedno hoću li poginuti ili ne, bio sam potpuno miran i spreman na sve – kaže Ajdari.

Bio je na prvoj crti bojišnice u Tenji, Orlovnjaku, Klisi… naseljima u okolici Osijeka, a tri mjeseca proveo je i na bojišnici u Nuštru.

– Nisam osjećao strah, bio sam zapovjednik jedinice i uvijek sam išao ispred ljudi kojima sam zapovijedao. Nisam razmišljao o smrti. U ratu ne možeš razmišljati, ako razmišljaš gubiš glavu. U Nuštru je bilo malo nezgodno jer smo napadali Marince. U Tenji smo imali neugodnu situaciju s dečkima koji su došli  iz Varaždina pomoći nam, ali su u jednom trenutku napustili položaj. Kada su se oni povukli morali smo ga ponovno osvojiti. Dobro je što tada nismo imali puno žrtava, samo dvojicu ranjenih. Nije rat za svakoga. Ima vrlo teških situacija. Nije svejedno kad ti pogine prijatelj – kaže Ajdari.

Tijekom Domovinskog rata stekao je puno prijatelja među suborcima s kojima je proveo najteže trenutke na bojišnici. Među njima je bio i Jašar, Albanac koji je u ratu ostao invalid, a umro prije nekoliko godina.

– U ratu se stvore velika prijateljstva jer smo mi jedan drugome štitili leđa. Takvo je prijateljstvo pravo, teški trenuci se ne zaboravljaju. Nije to kao danas, odeš na kavu s nekim pa ste prijatelji. Prijateljstva s bojišnice ostaju za cijeli život, kao da se  radi o bratu a ne o prijatelju. Nikad neću zaboraviti kada je moj najbolji prijatelj ranjen u Laslovu tijekom avionskog napada, a nisam mu mogao odmah pomoći. To je jako grozna situacija. Puzali smo po livadi puna dva sata da bismo stigli do njega i izvukli ga – kaže Ajdari. Prisjeća se trenutka kada je zarobio Srbina koji se je tresao od straha, ali ga nije ni taknuo nego ga je predao zapovjedništvu u Osijeku.

-Bilo je slučajeva da su nam se u Tenji predali Srbi koji su bježali s njihovih položaja. Sve smo ih predali u zapovjedništvo u Osijeku i nikome se od njih ništa nije dogodilo. U mojoj jedinci u 106. brigadi bila su dva Srbina. Branili su svoju domovinu Hrvatsku, ali takvi su među njima bili u manjini. Bili su jako dobri dečki i preživjeli su rat – kaže Ajdar.

Ponosno je nosio hrvatski grb na vojnoj odori i služio Hrvatskoj koju naziva svojom domovinom. Iznimno je cijenio predsjednika dr. Franju Tuđmana, ali i Vladimira Glavaša, zapovjednika obrane grada Osijeka.

-Glavaš je bio jako dobar čovjek i žao mi je što ga je Hrvatska osudila jer nije to zaslužio. Poznavao sam ga i prije rata, on je jako dobar čovjek. Zlo nije činio nikome, ali nije dopustio da u Osijek uđu Srbi i osvoje ga – kaže Ajdari.

Na bojišnici je proveo dvije i pol godine, priznat mu je staž od početka Domovinskog rata, no ne i godinu dana ranije koliko je proveo u civilnoj zaštiti.

-Kada sam se 1990. godine javio u mjesni odbor bilo nas je samo pet u gradu koji smo se stavili na raspolaganje, ali to nam vrijeme ne priznaju. Nije me ni briga, nisam išao braniti Hrvatsku zbog braniteljskog staža – kaže Ajdari.

Ima Spomenicu Domovinskog rata i još nekoliko odlikovanja, ali kaže da mu to malo znači kada zna da mnogi branitelji žive loše. Ajdari je poslije završetka Domovinskog rata nastavio raditi svoj posao, prodavao je voće, čak ga je pokušao i proizvoditi, a imao je i slastičarnicu. Sada je u mirovini, ali i dalje radi. Tvrdi da deset posto hrvatskih branitelja nije te sreće jer gladuju.

-Hrvatsku volim, ali ovaj režim ne. Hrvatsko društvo, a ni političari nisu zahvalno nama braniteljima. Da su nam zahvalni, političari ne bi sve pokrali. Onaj tko je zahvalan  ne krade svoju domovinu. Ima Albanca koji su branili Hrvatsku, a njihova djeca nemaju hrvatsko državljanstvo. Nije mi žao što sam se borio za ovu državu. U Hrvatskoj sam ostvario sve svoje snove. Kada bi Hrvatska ponovno bila napadnuta išao bih isti tren jer u ovoj državi živim i ovu državu volim – kaže Ajdari.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.