INES FAZLIEVSKI članica Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba

Romkinje se moraju više društveno angažirati

Ines-Fazlievski-5[1] Rođena je u središtu Zagreba, u Tkalčićevoj ulici povrh koje su, na tržnici Dolac, njeni roditelji imali štand obuće. Ines Fazlievski, djevojački Jašarevski, znala je da su njeni roditelji stigli u glavni grad Hrvatske iz Makedonije, majka iz Skoplja, a otac iz Kumanova, ali nije znala da je Romkinja. Istinu o svojem podrijetlu doznala je tek u drugom razredu osnovne škole i zgrozila se. Inesina predrasuda prema Romima razvila se iz roditeljske odgojne metode: “Budeš li zločesta, dat ćemo te Ciganima koji vode medvjeda na lancu.” No Ines je bila poslušna djevojčica, marljiva učenica i provodila je bezbrižno djetinjstvo kao i mnogi njeni vršnjaci.
– Rođena sam kao i moja braća u Zagrebu i imali smo normalno, sretno djetinjstvo. Kad sam saznala da sam Romkinja – bila sam šokirana iako u to vrijeme nije bilo negativno biti Rom. Prva pomisao bila mi je – ako smo Romi zašto nemamo medvjeda? – prisjeća se Ines koja prvi put nije poslušala roditelje tek kad se zaljubila u Ramana Fazlievskog. Udala se kad joj je bilo samo 17 godina. Točnije jednu večer, nakon što je kasnila doma zbog izlaska s Ramanom, koji je bio na školovanju u Zagrebu, pobjegla je s njim u Niš k njegovim roditeljima. Bilo je “frke-panike”, ostali su tamo tri mjeseca dok se Inesini roditelji nisu smirili, te se vratili u Zagreb. Otad je prošlo 34 godine, Ines i Raman imaju troje djece, njihove kćeri Mirela i Ana su udane i žive u Zagrebu, a sin Roman je oženjen i živi u Francuskoj. Ines je baka petero unučadi i vrsna poznavateljica romske kuhinje čija jela priprema kad god je brojna obitelj na okupu. Također je i društveno aktivna kao članica Vijeća nacionalne manjine Grada Zagreba. Ines Fazlievski je po mnogočemu netipična Romkinja; završila je tekstilnu školu koju je nakratko prekinula zbog udaje, te radila u tvornici Nada Dimić, a nakon njene propasti otišla je u ugostiteljstvo. Jedna je od rijetkih Romkinja njene generacije čiji brak nije bio dogovoren i kojoj je u odgoju djece na prvom mjestu bilo njihovo obrazovanje pa su išla i na izvanškolske aktivnosti; balet i tenis…. Sve troje su završili srednju školu, a udali se i ženili iz ljubavi. Za razliku od Ines, mnoge Romkinje nisu imale priliku samostalno odlučivati o svojem životu.
– Romi se trebaju više uključiti u rješavanje vlastite problematike, a posebnu pozornost treba dati Romkinjama koje su često dvostruko diskriminirane; u obitelji i u društvu. Treba krenuti s rješavanjem problema u obitelji i u društvu, te općenito podignuti svijest o važnosti društvenog angažmana i čuvanja tradicije i kulture Roma. Moramo se angažirati i na poboljšavanju kvalitete života Roma – kaže Ines koja se zbog romske nacionalnosti nikad nije osjećala građankom drugog reda u Hrvatskoj.
– Moja obitelj živi normalan, suvremen život. Probleme imaju Romi koji ne žele ni raditi niti se obrazovati. Integrirani smo, oduvijek smo dio ove sredine pa ni mene ni moju djecu nikad nitko nije nazvao ružnim imenom. Kad razmišljam o sebi ponajprije se osjećam Hrvaticom. Tu živim, tu sam rođena, ali uvijek naglasim da sam Romkinja. Mnogo je predrasuda o Romima, pogotovo o ženama Romkinjama. Na promjenu tog stava može se utjecati integriraju li se Romi u društvo i iskoriste li sve mogućnosti koje su sad na raspolaganju – kaže Ines koja Romkinje potiče na društveni angažman, ali i na čuvanje zdravlja. Ines se, naime, godinama bori s rakom dojke, ali ne odustaje.
– Imam još mnogo posla, a najveća mi je želja napisati knjigu -romsku kuharicu. U pripremi je i vjerujem da ću je ove godine objaviti. Posvetit ću je mojim kćerima Ani i Mireli da ne zaborave naša nacionalna jela koje sam naučila kuhati od bake i majke. A ima ih mnogo, primjerice, miana, nešto poput anpren juhe s piletinom, janija, jelo s lukom i mesom, sarma od vinove loze, podvarak, zelje koje se prija šest sati nakon čega se zapeče, te mnoga druga jela – kaže Ines. Ta hrabra i vrijedna žena poručuje Romkinjama da se ne daju zlostavljati, imaju svoje ja, budu upornije te da svoju djecu obrazuju kako bi stekla sigurnost i postala cijenjeni članovi zajednice.