GRIGOR VITEZ – ZAČETNIK MODERNE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
Kad bi drveće hodalo, Kako živi Antuntun, Dohvati mi, tata, mjesec, Krava čita novine, Tiha tiha pjesma, Kakve je boje potok…, neke su od najpoznatijih pjesama Grigora Viteza uz čija djela već sedam desetljeća odrastaju generacije hrvatske djece. Ovog istaknutog Srbina iz Hrvatske smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu koja se zahvaljujući njegovu književnom radu afirmirala kao ravnopravan dio korpusa hrvatske književnosti. Do tada pretežno epsku i didaktičnu poeziju za djecu Vitez je oslobodio suvišnog moraliziranja, unio stilske, jezične i izražajne novosti i stvorio zamišljeni svijet djetinjstva u kojem vladaju povjerenje, humanost, vedrina i optimizam.
Pravim imenom Grigorije Vitez, rodio se u selu Kosovcu kraj Okučana 15. veljače 1911. kao sin Teodora Viteza i Ane rođene Milosavljević. Očeva obitelj izvorno se prezivala Alavanja i potjecala je iz sjeverne Dalmacije, a nakon doseljenja u Slavoniju jedan od Alavanja dobio je od carice i kraljice Marije Terezije počasni naslov viteza koji je kasnije postao obiteljsko prezime. Grigor Vitez imao je stariju braću Jocu i Savu i mlađeg brata Peru. Rano je ostao bez oca pa se od malih nogu morao baviti zemljoradnjom. Najviše je volio čuvati vinograd u kojem je mogao na miru učiti. Volio je boravke u prirodi i šetnje Psunjem gdje je osluškivao zvukove koje je kasnije predstavljao u pjesmama.
Osnovnu školu Grigor Vitez je završio u Okučanima, gimnaziju u Novoj Gradiški, a Državnu učiteljsku školu u Pakracu nakon koje je stekao zvanje učitelja. Prvo radno mjesto imao je u selu Slobodna Vlast pokraj Đakova, nakon čega je premješten u Voćin, gdje upoznaje svoju suprugu Elizabetu Perlik, porijeklom Čehinju, s kojom je dobio kćer Olgu.
Početkom Drugog svjetskog rata premješten je u Gornji Vakuf, a nakon toga u Golince kraj Donjeg Miholjca. Ondje je s obitelji prešao u partizane kojima je vodio učiteljske tečajeve. Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu i kao urednik u izdavačkoj kući Mladost gdje je pokrenuo kultne biblioteke za djecu Vjeverica i Jelen. Bio je i tajnik Društva književnika Hrvatske. Posljednjih godina života pogoršalo mu se zdravstveno stanje zbog bolesti kralježnice te je bio prikovan za krevet. Umro je u Zagrebu 23. studenoga 1966., a pokopan je u rodnom Kosovcu.
Pjesme je Grigor Vitez počeo pisati još u gimnaziji kada je također bilježio narodne lirske ili epsko-lirske pjesme svog rodnog kraja. Objavio je pet zbirki pjesama za odrasle (San boraca u zoru, 1948; Pjesme, 1950.; Naoružane ruže 1955.; Povjerenje životu, 1957. i Kao lišće i trava, 1960.), no taj dio njegova opusa nije privukao značajniju pozornost publike ni književne kritike. Ipak, pamti se njegova pjesma Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja.
Punu afirmaciju i status hrvatskog književnog velikana Grigor Vitez je postigao svojom dječjom poezijom. Prvu pjesmu za djecu napisao je 1945., a nastavio nakon što je 1951. počeo izlaziti dječji časopis Radost. Pjesme za djecu objavljene su mu zbirkama Prepelica (1956), Sto vukova (1957.), Kad bi drveće hodalo (1959.), Iza brda plava (1961.), Jednog jutra u gaju (1961.), Hvatajte lopova (1964.), Gdje priče rastu (1965.). Posmrtno su objavljene zbirka pjesama Igra se nastavlja (1968.), zbirka prijevoda Pjesme četiri vjetra (1968.) te mnogobrojne zbirke izabranih pjesama. Pisao je i stihove za dječje slikovnice (Vesele zamke, Medvjed kao pudar, Dva pijetla, Životinje spavaju), bajke i priče (Bajka o glinenoj ptici i druge priče i bajke, 1964.) te igrokaze. Pjesme su mu prevođene na gotovo sve europske jezike, a i on sam prevodio je s ruskog, slovenskog i francuskog jezika. Pisao je književne prikaze i eseje te uredio nekoliko poetskih antologija i zbornika za recitaciju.
Odlike Vitezovog opusa za djecu su uvođenje dječje vizure, lirizam te bogat, inovativan i neposredan izraz, za koji je nadahnuće često pronalazio u tradiciji usmene narodne poezije. Raznovrstan svijet Vitezovih tema i motiva uglavnom je nadahnut njegovim uspomenama iz djetinjstva. Srca čitatelja i trajno mjesto u čitankama Vitez je osvojio i svojim jednostavnim i neposrednim lirskim slikama, skladnim i muzikalnim stihovima te aktualnim i duhovitih poantama.
Opisujući svoje stvaralaštvo Grigor Vitez je rekao: „Ja sam pisao zato da vam pričinim radost, da lakše osjetite ono što je lijepo u životu, da se smijete onome što je smiješno (…) Želja mi je da poslije čitanja ovih stihova lakše svladate svoje zadatke, da vam teškoće budu lakše, da ciljeve koje ste sebi postavili dostignete s uspjehom i da budete vedri i neustrašivi pred onim što se zove budućnost.“
Od 1967. postoji Nagrada „Grigor Vitez“ koju Savez društava Naša djeca Hrvatske dodjeljuje piscu i ilustratoru najbolje knjige za djecu u godišnjoj produkciji, a ime Grigora Viteza nose i mnoge hrvatske škole i dječji vrtići.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.