FRAN LHOTKA, SKLADATELJ NAJPOZNATIJEG HRVATSKOG BALETA

Među znamenitim Česima koji su djelovali u Hrvatskoj najviše ih je bilo na području glazbe, kako u Zagrebu, tako i u drugim hrvatskim mjestima. Najznačajniji od njih svakako je Fran Lhotka koji se ubraja među najznačajnije hrvatske skladatelje i glazbene pedagoge.

Rodio se 25. prosinca 1883. u mjestu Mladá Vožice u južnoj Češkoj kao František Lhotka. Otac mu je bio upravitelj konjušnica na imanjima plemićke obitelji Küenburg pa je djetinjstvo proveo na njihovim imanjima u okolici Praga u kojem je na Konzervatoriju 1905. diplomirao skladanje i rog. Jedan od profesora bio mu je i slavni češki skladatelj Antonín Dvořák. Godine 1908. djelovao je kao nastavnik u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu (današnji Dnjipro) u Ukrajini, a 1909. dolazi u Zagreb gdje je angažiran kao hornist i korepetitor opernog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta. Od tada pa do kraja života Hrvatska mu je postala druga domovina, a ime František kroatizirao je u Fran. Od 1910. bio je nastavnik u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, od 1922. do smrti 1962. profesor na Muzičkoj akademiji (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin rektor (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao je studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom „Lisinski“ te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a.

Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara, no dolaskom u Hrvatsku priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkog izraza. Rano je pokazao sklonost za glazbeno-scenska djela, posebno smisao za spajanje glazbe s plesnom ritmikom i pokretima. U HNK u Zagrebu 1909. mu je izvedena „scenska bajka“ s pjevanjem i plesom Zlatokosi kraljević (tekst Milan Ogrizović), 1918. opera Minka (tekst Milan Ogrizović), a 1920. opera More, „glazbena vizija“ na libreto Milutina Cihlara Nehajeva i stihove Vladimira Nazora, u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Praizvedba te opere okupila je mnoge hrvatske umjetničke velikane jer je prvu predstavu režirao Branko Gavella, dirigirao Krešimir Baranović, a autor scenografije bio je Ljubo Babić.

Najpoznatije djelo Frana Lhotke je balet Đavo u selu, najpoznatiji i najizvođeniji hrvatski balet, praizveden 1935. u Državnom kazalištu u Zürichu gdje su tada djelovali libretisti, koreografi i nositelji glavnih uloga Pia i Pino Mlakar za koje je Lhotka još 1931. napisao kraći balet Đavo i njegov šegrt. U Đavlu u selu Lhotka je obradio vječnu priču o đavlu koji pokušava ukrasti čovjekovu dušu te o ljubavi koja naposljetku uvijek pobjeđuje, ali na način koji je za ono vrijeme bio avangardan. U Zagrebu je Đavo u selu prvi put izveden 1937., a često je izvođen i u inozemstvu, kao jedan je od najboljih predstavnika hrvatske glazbe i plesa jer se u njemu nalaze i elementi narodnih kola, drmeša, poskočica. Uz operu Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, Lhotkin Đavo u selu smatra se najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u hrvatskoj glazbi. Lhotka je skladao i balete Luk, Duše mora i Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi.

Njegova djela su i Simfonija (1909.), Gudački kvartet (1911.), Koncert za violinu i orkestar (1913.), orkestralni Jugoslavenski capriccio (1913.), kantata na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića Moj dom (1921.), Koncert za gudački kvartet (1924.), Dvije hrvatske rapsodije za violinu i komorni orkestar (1928.), Pastorala i scherzo za puhaći kvintet (1949.) i drugo. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržavao klasičnih oblika stvarajući jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima tonalitetnosti, uz znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, najviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva.

Skladao je i glazbu za igrane filmove Živjet će ovaj narod (1947.), Major Bauk (1951.) i Svoga tela gospodar (1957.) te za dokumentarne filmove Cement (1947.), Na novom putu (1948.), Jugoslavenski Jadran (1950.) i Dubrovnik (1952.). Kao glazbeni pedagog Fran Lhotka odgojio je brojne suvremene hrvatske skladatelje, a bio je i autor je jedinog hrvatskog priručnika za dirigiranje. Sa suprugom Ivom Antolković vjenčao se 1912. i imao tri sina – skladatelja Ivu Lhotku-Kalinskog, filmskog glazbenika Aleksandra Lhotku i baletana Nenada Lhotku. Fran Lhotka umro je u Zagrebu 26. siječnja 1962.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija