ERVIN ŠINKO – MAĐARSKI I HRVATSKI KNJIŽEVNIK
Zanimljiva pojava u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća je Ervin Šinko, pisac koji je kao Mađar svoja djela pisao mađarski i time pripadao korpusu mađarske književnosti, da bi se nakon 1939. nastanio u Hrvatskoj, uklopio se u hrvatski kulturni život i bio priznat hrvatskim književnikom.
Rodio se 5. listopada 1898. u Apatinu u mađarskoj obitelji židovskog podrijetla kao Franz Spitzer. Pohađao je gimnaziju u Subotici i 1917. bio mobiliziran. Sudjelovao je u komunističkoj revoluciji u Mađarskoj 1919. kojom je stvorena Sovjetska Republika Mađarska, a nakon njenog sloma emigrirao je u Beč, te potom živio u Zürichu, Moskvi (1935. – 1937) i Parizu (1937. – 1939) gdje njegovi članci izlaze u časopisima L’Europe, Monde i Ce Soir. Surađivao je u mnogim mađarskim časopisima u Budimpešti, Beču, Požunu, Cluju i Novom Sadu, kao što su: A Tett, Ma, Internationale, Tüz, Korunk, Nyugat i drugi.. U Beču je 1922. izdavao časopis Testvér gdje je objavljivao pjesme, novele i eseje.
U Kraljevinu Jugoslaviju Ervin Šinko doselio se 1939. i postao njen državljanin. Nakon uspostave NDH 1941. sa suprugom Irmom, liječnicom, boravio je u Drvaru i Kninu, a zatim bio deportiran u logor na Braču te u Kamporu na Rabu gdje je bio jedan od organizatora antifašističkog otpora. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima i bio član Komisije za evakuaciju židovskih logoraša s Raba na oslobođeni teritorij Like, Korduna i Banije. Od 1945. Ervin Šinko živio je u Zagrebu gdje se zbližio s Miroslavom Krležom i radio u Ministarstvu socijalne politike, u Uredu za informacije pri Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske te u Ministarstvu prosvjete. Od 1951. bio je dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1960. redoviti član.
U književnosti se javio pjesničkom zbirkom Noći i svitanja (Éjszakák és hajnalok, 1916), koju je potpisao kao Ervin Šinko, što mu postaje trajni književni pseudonim, a 1923. objavio je zbirku Bolni bog (Fáajdalmas istem). Nakon dolaska u Zagreb objavljivao je na hrvatskom jeziku, pa njegov opus pripada i mađarskoj i hrvatskoj književnosti. Gotovo sva djela pisao je na mađarskom jeziku pa su mu zatim bila prevedena na hrvatski.
Zbog zanesenosti idejama Oktobarske revolucije i dosljednosti ljevičarskim opredjeljenjima, poticaji njegovim djelima bile su teme politike i revolucije kao sudbine čovjekova bića, problemi kriza, hereza, sumnji, kao i neprekidna borba protiv staljinističkih dogmi. U romanima Četrnaest dana (1947.) i Optimisti (1954.) dokumentaristički je prikazao društvenu panoramu Mađarske u doba revolucije i sredinom 1930-ih godina. Kratkim romanom Egidije kreće na put (1965.) te pripovijestima Natporučnik Elemir (1950.) i Aronova ljubav (1951.) dosegnuo je izrazitu poetsku uvjerljivost. U putopisnom i autobiografskom dnevniku Roman jednog romana (1955.) prikazao je život borca i pisca koji se u vrtlogu staljinističkih čistki bori za pravo umjetnika i čovjeka na vlastiti književni i moralni integritet. Teme Informbiroa protežu se u njegovim dramama (Osuđenici, Strašna sreća). Pisao je kritike i eseje, među kojima se ističu oni o Krleži (Falanga Antikrista i drugi komentari, 1957.).
Od 1959. bio je prvi šef i prvi profesor na novoosnovanoj Katedri za mađarski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu te se smatra i njenim osnivačem. Ervin Šinko umro je u Zagrebu 26. ožujka 1967. i pokopan je na Mirogoju. U svom tekstu Čudesni izletnik iz 1955. napisao je: „Hvaljen neka bude život bez domovine: koga nije u snu i na javi boljelo i poput more mučilo što uzalud traži domovinu, tome ni jedna zemlja neće biti domovina.“
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.