DUŠAN VUKOTIĆ PRVI OSKAROVAC ZA NEAMERIČKI ANIMIRANI FILM

Možete li zamisliti da nekome nije stalo do crvenog tepiha, glamura, šušura i samopromocije? Veliki, samozatajni Dušan Vukotić nije uopće htio ići na dodjelu Oscara jer je mislio da sa svojim Surogatom pored Disneyja uopće nema nikakve šanse. Kad je stigla vijest o nagradi, Dušanu Vukotiću su u Zagreb filmu organizirali proslavu na kojoj su mu umjesto kipića dali kutiju tadašnjeg deterdženta Oscar! Nakon dosta vremena, kad je očekivanje već splaslo, stigao je napokon iz Amerike Vladimir Terešak (dugogodišnji direktor Croatia filma) sa zlatnim kipićem.

Dušan Vukotić, glasoviti oskarovac, svestrani hrvatski umjetnik crnogorskog podrijetla, simbol je domaćeg i svjetskog animiranog filma. Najpoznatiji je po crtanom filmu Surogat, za kojeg je dobio Oscara 1962. godine. To je prvi animirani film izvan Sjedinjenih Američkih Država koji je dobio ovu prestižnu filmsku nagradu i zbog kojeg je Akademija promijenila pravilnik.

Iako se uobičajeno predstavlja kao hrvatski i jugoslavenski redatelj, scenarist, animator, crtač, karikaturist, Vukotić je ipak jedan od najbriljantnijih režisera u povijesti svjetske animacije. Jedan je od osnivača, kao i prvo ime Zagrebačke škole crtanog filma. Ugledni animator Joško Marušić napisao je: „Njegova filmografija je najbliža fokusu, osnove što definiramo kao Zagrebačka škola crtanog filma, a to znači humanizam i ironija u idejama te stilizacije kao kreativni princip u oživljavanju lika“.

Rad najistaknutijeg redatelja zagrebačkog Studija za crtani film nije primjereno istaknut, kao ni način na koji je Vukotić progovarao o važnom mostu između tradicionalnih načina umjetničkog izražavanja u državama na Balkanu i novog modernističkog angažmana s drugim umjetničkim tradicijama, istovremeno radeći inovacije u animiranom filmu u onome što je nedvojbeno slično uticajnim manirama velikih Europljana ili američkih modernizatora poput Johna Hubleyja.

Vukotićevo djelo se na mnogo načina može čitati kao važna intervencija u novu poslijeratnu politiku Jugoslavije pod Titom dok je Jugoslavija dogovarala društvenu tranziciju prema komunizmu i politiku „nesvrstanosti“, iako je istovremeno bila u ropstvu širih hladnoratovskih perspektiva. U Vukotićevom slučaju to je značilo baviti se moralnim, etičkim i političkim pitanjima u razigranim pričama koje su često aludirale na – ali i, što je daleko značajnije, radikalizirale – američke žanrove. Američki filmolog Daniel Goulding istaknuo je kako su animatori Zagreb filma proizveli izvanrednu seriju duhovitih, apstraktnih, genijalno dizajniranih meditacija o tragikomičnim paradoksima i ironijama modernoga života. Takvi paradoksi i ironije su na neki način bili posljedica položaja Jugoslavije između tzv. istočnog i zapadnog bloka, što je Vukotić iskoristio kao način progovaranja o razlici između senzibiliteta istočne Europe i Amerike. Međutim, ključno je napomenuti da Vukotić pripada skupini animatora koji su, u stvari, teoretizirali animaciju u službi predstavljanja i ilustriranja ideološki nabijenih okolnosti svakodnevnog života. Neki su tvrdili da je animacija „prosvjed protiv nepokretnog stanja“, svojevrsno gledište o nužnosti inovativne estetike i dizajna te želja za progresivnom politikom.

Dušan Vukotić rođen je u Bileći, BiH, 7. veljače 1927. Zbog očevog posla cijela se obitelj preselila u Zagreb odakle je počeo i gdje je zaokružen njegov stvaralački rad i život. Suprugu, glumicu Melitu Lili Andres Vukotić je upoznao u Zagreb filmu gdje je ona radila kao tajnica glavnog direktora. Ona je kasnije bila i njegova suradnica, na pisaćem stroju pisala je njegove scenarije i lektorirala ih. Studirao je arhitekturu u Zagrebu te crtao karikature i stripove za magazin Kerempuh. Od 1951. bavio se animiranim filmom u Duga filmu; u prvim filmovima – Kako se rodio Kićo (1951.) i Začarani dvorac u Dudincima (1952.) – nasljedovao je punu, realističku animaciju. Nakon animiranih reklama (1954.–55.), od 1956. radio je za Zagreb film, isprva samo kao redatelj (Cowboy Jimmy, Čarobni zvuci i Abra Kadabra, svi 1957.), zatim kao redatelj i scenarist u filmovima kojima se okrenuo prema modernističkoj animaciji (Osvetnik i Koncert za mašinsku pušku, oba 1958).

Prvim potpuno autorskim filmom Piccolo (1959.) – kao crtač, animator, redatelj i scenarist – radikalizirao je koncept „reducirane animacije“ stilizirana, plošna crteža i modernističkih elipsi, a u korespondenciji s modernim sadržajnim slojem (otuđenje, kritika tehničke civilizacije, strah od atomske prijetnje); crtežom i scenografijama njegovi su filmovi dio tzv. slikarske struje Zagrebačke škole crtanoga filma koja je definirala njezino prvo, najpoznatije razdoblje. Djelom Surogat (1961.) postigao je najveći uspjeh u povijesti hrvatske kinematografije – nagradu Oscar za crtani film, prvu ikada dodijeljenu neameričkomu animiranomu filmu. U tom razdoblju nastali su i crtani filmovi Veliki strah (1958.) i Krava na Mjesecu (1959.). Nakon 1961. okrenuo se filmskim eksperimentima: animirano-igrani kratki film Igra (1962.) bio je nominiran za nagradu Oscar, a igrani film s animiranim elementima jest i Mrlja na savjesti (1968.); zapaženi filmovi Opera cordis (1968.) i Ars gratia artis (1970.) eksperimentiraju i s kolažnim tehnikama, a posvetio se i igranomu filmu: 1966. režirao film fantastike Sedmi kontinent, 1977. Akciju Stadion, s ideologiziranim, ali režijski iznimno kompetentnim prikazom studentskoga otpora ustaškoj separaciji Židova i nežidova u Zagrebu 1941., a 1981. znanstvenofantastičnu parodiju Gosti iz galaksije. Jedan je od osnivača Animafesta, kojemu je bio i umjetnički voditelj; predavao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Preminuo je u Krapinskim Toplicama, 8. srpnja 1998. godine.

Surogat

Surogat, remek djelo o otuđenosti, je uz Oscara osvojio i brojne velike nagrade na festivalima u Beogradu, Bergamu, Corku, San Franciscu, Oberhausenu itd. Znaju ga zato i pod drugim naslovima na raznim svjetskim jezicima: The Substitute, Cypporar, Der Ersatz, Le Succēdanē, Surrogatto i sl. Surogat je najnagrađivaniji film ikada proizveden u Hrvatskoj. Taj desetominutni crtani film za odrasle redatelja i glavnog animatora Dušana Vukotića i scenarista Rudolfa Sremca nastao je u skromnim prostorijama Studija za crtani film Zagreb filma u zagrebačkoj Vlaškoj ulici. To je jednostavna priča o neobičnom trokutastom debeljku koji dođe na plažu i sve što mu treba sam napuše. Tako napuše i vlastitu partnericu, ali na kraju, kako je lako došao do svega tako sve i nestane. Film kao da je predvidio vrijeme u kojem se gubi granica između stvarnosti i virtualnog surogata za stvarnost. Surogat je kritika potrošačkog društva u kojem je sve lažno i prividno. Čovječuljak, njegov glavni junak, surogat je nad surogatima. Film je bio moderno animiran, s manjim brojem sličica u sekundi, a likovi su bili geometrijski, svedeni na još reduciraniju sezanovsku formulu gledanja svijeta oko sebe (“Sve oko mene su kugle, valjci i stošci”). Kod Vukotića to je bio dvodimenzionalan svijet kružnica, trokuta i kvadrata. Animacija Surogata bila je, dakle, vrlo daleko od dotad dominantne Disneyjeve, zaista nešto u potpunosti novo. Glazba za film bila je također vrlo suvremena, nervozni jazz zagrebačkog skladatelja i dirigenta Tomislava Simovića. Surogat je po mnogočemu znamenit film Zagrebačke škole crtanog filma: svojom animacijom i ironičnim pogledom na svijet izvršio je veliki utjecaj na brojne autore i studije crtanog filma.

 

 

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.