BRANKO GAVELLA PEDAGOG, TEATROLOG, REDATELJ I TEORETIČAR
„Moramo u sebi srušiti mnogo našega teatra da bi na našoj sceni mogao progovoriti čovjek“, rekao je to Branko Gavella prilikom stvaranja novog kazališta u što se upustio zajedno s asistentima Kostom Spaićem, Mladenom Škiljanom, Dinom Radojevićem te s mladim glumcima nezadovoljnicima iz HNK. Prisjetio se toga Pero Kvrgić, član skupine 30-ak glumaca i redatelja koji su preuzeli zgradu „Malog kazališta“ u Frankopanskoj 10 u Zagrebu i 29. svibnja 1953. osnovali Zagrebačko dramsko kazalište. Bili su tu i Nela Eržišnik, Mia Oremović, Drago Krča, Sven Lasta, Bobi Marotti, književnici Mirko Božić, Petar Šegedin, Marijan Matković, likovni umjetnici Edo Murtić, Božidar Rašica, Kamilo Tompa.
Gavellu uglavnom pamte po 279 predstava, dramskih i opernih koje je tijekom života režirao, dok je manje poznata njegova strast za nogometom. Bio je veliki autoritet među nogometnim sucima, te je s Franjom Bučarom sudio prvu prvenstvenu utakmicu na području današnje Hrvatske, odigranu između Croatie i Zagreba u rujnu 1912. godine.
Po majci Hrvat, po ocu Srbin, Gavella nije bio poželjan ni u Zagrebu ni u Beogradu pa odlazi raditi predstave po drugim jugoslavenskim gradovima, a kasnije i u inozemstvo režirajući u Brnu, Pragu, Bratislavi, Ostravi, Sofiji te Milanu, stoji u njegovoj biografiji. Potječe iz obitelji grčkog podrijetla koja je u Zagreb došla iz Srijemske Mitrovice. Grčko-istočne vjere po krštenju, Gavella se deklarirao Hrvatom, što je bila posljedica vlastita izbora, ali i obiteljske klime i nacionalnopolitičkih stavova njegova praujaka po majci D. Kotura, mecene i dobrotvora Matice hrvatske.
Branko Gavella rođen je 29. srpnja 1885. u Zagrebu. Bio je kazališni redatelj, ravnatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj. Pisao je i pod pseudonimom Brankač i Aleksandar Mautner. Maturirao je u Zagrebu, a filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao je u Beču, gdje je 1908. i doktorirao. Od 1909. zaposlen je u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, a 1914. počinje režirati u zagrebačkom kazalištu. Ovdje je, a potom i u svim južnoslavenskim kazališnim središtima, Češkoj, Slovačkoj te Italiji, postavio 279 dramskih i opernih djela, pri čemu se posebice ističu režije Držića, Gundulića, Brezovačkoga, Krleže, Begovića, Shakespearea, Pirandella i Wagnera. Utmeljitelj je Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950), te jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953), danas Dramskoga kazališta Gavella. Redoviti je član JAZU (1961).
U književnosti se javio 1910. kazališnim kritikama u zagrebačkome njemačkom dnevniku Agramer Tagblatt koje je, uz manje prekide, pisao do 1918., surađujući istovremeno u Savremeniku i Hrvatskoj njivi. Od svibnja 1929. provodi gotovo deset godina u svojevrsnom umjetničkom egzilu. Obraća se pismima ponajprije Stanislavskom, nadajući se angažmanu u Moskvi ili kojem srednjoeuropskom kazalištu, ali odgovora jamačno nije dobio, pa režira u pokrajinskim kazalištima. Godine 1930. boravi u Osijeku, Somboru i Varaždinu, potom odlazi u Ljubljanu, a u proljeće 1931. postavlja Dubrovačku trilogiju Ive Vojnovića u Splitu, a od jeseni iste godine dobiva angažman u Brnu gdje, s prekidima za gostovanja u drugim gradovima srednje Europe i Kraljevine Jugoslavije, ostaje do proljeća 1939. Dramska djela i operna libreta prevodio je s francuskog, njemačkog, talijanskog, češkog i engleskog jezika.
Nastavlja djelovati i u NDH, gostuje 1942. u Sarajevu, a u jesen 1943. odlazi u bečko uredništvo Hrvatskoga krugovala. U Češki protektorat prelazi 1944. i svršetak rata dočekuje u Pragu. Tadašnja vlast mu ne dopušta povratak u zemlju, pa od jeseni 1945. režira u kazalištima Bratislave i Ostrave. U Zagrebu ponovno gostuje u siječnju 1949., a već 1950. jedan je od utemeljitelja zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Otad režira u Zagrebu, Ljubljani, Trstu i Beogradu, a od 1953. počinje djelovati i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Po dubini pristupa redateljskom otjelotvorenju dramske književnosti i glazbene partiture na pozornici, Gavelli pripada mjesto u vrhu moderne europske režije, a u nacionalnoj je teatrologiji jedan od njezinih neprijepornih prvaka. Stvorio je vlastiti redateljski sustav u kojemu dominantnim obilježjem postaje osmišljena funkcionalnost scenskog prostora. Branko Gavella, prema sudu mnogih, najveći u povijesti hrvatske scenske umjetnosti, umro je u rodnom Zagrebu 8. travnja 1962. u 77. godini.
Predstave koje je dr. Branko Gavella režirao u Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnjem GDK Gavella:
Miroslav Krleža, “U LOGORU”, 1954.
Miroslav Krleža, “GOLGOTA”, 1954.
Marijan Matković, “NA KRAJU PUTA”, 1955.
William Shakespeare, “KAKO VAM DRAGO”, 1955.
Jovan Sterija Popović, “KIR JANJA”, 1956.
Slavko Kolar, “SVOGA TELA GOSPODAR”, 1956.
William Shakespeare, “MACBETH”, 1957.
Graham Green, “ZATVORENE SOBE”, 1959.
Marin Držić, “TIRENA”, 1959.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.