BRAHIM BERISHAJ: DA OPET TREBA BRANITI HRVATSKU, SUTRA BIH IŠAO U RAT

Albanac po nacionalnosti, Brahim Berishaj, hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, proveo je u Hrvatskoj vojsci više od pet godina. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Nema nikakvih povlastica, niti ih je tražio. Voli Hrvate i sretan je što je Hrvatska slobodna

Više od pet godina proveo je Brahim Berishaj, Albanac po nacionalnosti u Hrvatskoj vojsci. Odoru hrvatskog vojnika odjenuo je 1991. kada se kao dragovoljac javio braniti Hrvatsku napadnutu od bivše JNA i srpske paravojske. Berishaj je bio pripadnik 143. ogulinske brigade, puškomitraljezac, i cijeli rat je proveo na prvim linijama bojišnice. Najviše u Cerovniku gdje je Hrvatska vojska zaustavila prodor JNA i srpske paravojske prema Josipdolu čija je namjera bila na tom dijelu presjeći prometnu komunikaciju i odvojiti južnu od ostatka Hrvatske.

Brahim Berishaj rođen je 1966. na Kosovu gdje je u selu Jesenica živio s roditeljima, petero braće i jednom sestrom. U Hrvatsku je došao nakon što je završio srednju ekonomsku školu u gradu Klini na Kosovu. Njegova dva brata otišla su u Njemačku gdje i sada žive, tri su ostala na Kosovu, a on je za život odabrao Hrvatsku. I njegov je otac, kojega su Srbi ubili 1998. tijekom rata na Kosovu, godinama radio u Hrvatskoj.

– Došao sam u Hrvatsku 1987. i radio na građevini. Volio sam Hrvatsku, mi Albanci i Hrvati smo braća. Tata je pričao da su Albanci i Hrvati isti, da su Hrvati prema nama Albancima dobri. I mi Albanci bili smo dobri prema Hrvatima, nas su mučili isti problemi – bili smo okupirani narod. Zbog ljubavi prema Hrvatima i Hrvatskoj dragovoljno sam se 25. listopada 1991. javio braniti Hrvatsku i priključio se 143. brigadi u Ogulinu gdje sam ostao tijekom cijelog Domovinskog rata na bojišnici kod Josipdola. Bio sam i na Velebitu, a sudionik sam i akcije Oluja. U Hrvatskoj vojsci proveo sam pet godina i dvadeset sedam dana. Bio sam jedini Albanac u brigadi i nikad nisam imao problema s Hrvatima, poštovali su me. Bio sam hrabar, nisam osjećao strah ni kad je bilo najteže. Uvijek sam htio biti prvi na prvoj liniji bojišnice – govori Berishaj koji je bio naoružan mitraljezom, oružjem teškim više od petnaest kilograma i imao je pomoćnika. To je bilo prvo pravo oružje koje je imao u rukama, Berishaj nije služio vojsku u JNA. Prije nego što je dobio mitraljez, u ruci je držao samo staru pušku karabinku koju je imao njegov otac.

– Kada sam se prijavio u Zbor narodne garde, kako se u početku zvala Hrvatska vojska, rasporedili su me na čuvanje pilane u Ogulinu. Ubrzo potom dali su mi mitraljez i otišao sam na prvu liniju bojišnice gdje mi je pomoćnik na mitraljezu bio Mladen Božičević. Bilo nas je 55 boraca i svakih 24 sata mijenjali smo se na položaju, a naš je zapovjednik bio Joso Turkalj – kaže Breishaj koji često, za lošega vremena, nije imao vremena osušiti vojnu odoru nego ju je mokru odjenuo i išao na bojišnicu. U ratu mu je najteže bilo kada su ginuli njegovi suborci. Berishaj je stekao neraskidiva prijateljstava sa suborcima u Domovinskom ratu. Posebno ističe suborca Slavka Marinića kao jednoga od velikih prijatelja.

-Vrlo sam teško proživljavao stradavanje mojih suboraca, dvojica su poginula dok smo bili na bojišnici u Dugoj Resi i to na udaljenosti dva-tri metra od mene. Bili su mi prijatelji, a poslije je u Oštariju poginuo još jedan moj suborac i prijatelj. Kad smo ih pokapali nisam mogao prestati plakati. U sjećanju mi je i još jedan strašan zločin koji je počinio Nevenko, Srbin iz Josipdola, koji je bio u četnicima u Plaškom. Ubio je svoju ženu Mariju koja je bila Hrvatica, trudnu ženu kojoj je rasporio utrobu i izvadio dijete te stavio prase unutra. Strašno je ubiti nekoga. Volio sam pucati po neprijateljima, ali nisam previše razmišljao o tome sve dok nisam pogodio nekog četnika u glavu i jasno to vidio. Malo sam se zamislio. Bio je Srbin i četnik, a ipak samo čovjek. No, vrlo brzo riješio sam dvojbu. U ratu se sukobljavaju vojske, smrt je posljedica toga i bolje je da – ubijem ja njega nego on mene – kaže Berishaj. Nije ga bilo strah ni kad su njegov položaj najžešće napadali iz svih oružja, ali, iako je musliman po vjeroispovijesti, nabavio je medaljon Majke Božje jer je vjerovao je da će ga čuvati.

Njegova obitelj na Kosovu nije znala da je hrvatski branitelj. To je bila tajna koju im nije otkrio radi njihove sigurnosti. No, srpska vlast na Kosovu ipak je doznala gdje je Berishaj i u kojoj je brigadi. – Dok sam sjedio u kafiću u Ogulinu, jedan me je policajac tražio osobnu kartu. Bio sam u vojnoj odori i znao je da sam hrvatski vojnik ali me je legitimirao. Uzeo mi je osobnu kartu, odnio je i vratio nakon dvadesetak minuta. Ubrzo poslije toga, kako sam poslije rata doznao, Srbi su pretukli moga tatu na Kosovu. Kažnjen je zbog mojeg sudjelovanja u Domovinskom ratu i obrani Hrvatske. Tata je srpskoj policiji rekao da sam u Ljubljani, ali oni su rekli da sam u 143. brigadi te ga pretukli. Točno su znali gdje sam i u kojoj sam brigadi Hrvatske vojske. Povezao sam to s kontrolom osobne karte u Ogulinu, policajac koji me je legitimirao bio je srpske nacionalnosti i vjerujem da je špijunirao za Srbe – kaže Berishaj koji je dva puta ranjen, prvi puta u ruku, a drugi put u bubreg.

-Bio sam ranjen 1992. kod Kapele, Srbi su pucali na nas i ranili me u ruku. Zadržao sam se u bolnici u Ogulinu samo jedan dan i na vlastitu odgovornost, bez pristanka liječnika, vratio sam se na bojišnicu. Dugi put sam išao u izvidnicu u Plaški, okupirano mjesto. Metak me je pogodio u bubreg, u povratku sam dva kilometra pješačio do naše vojske otkud me je vojna policija odvezla u bolnicu na Švarči u Karlovcu. Ostao sam na liječenju tjedan dana i vratio se na bojišnicu. Poslije rata išao sam na liječenje u Nürnberg u Njemačku. Izvadili su mi bubreg, operaciju mi je platio brat, stajala je 15.000 maraka. Imam svu liječničku dokumentaciju o tome. Poslije sam dobio 20 posto invaliditeta i za bubreg i za ruku. Prije tri godine otišao sam u braniteljsku mirovinu koja iznosi 400 eura, a moj pomoćnik na mitraljezu ima više od tisuću eura, ali on je svoj status riješio mnogo ranije. Kada sam se razvojačio ništa me nije zanimalo, ni mirovina, ni stan… Vratio sam se u Zagreb 1996. i radio na građevini kod svojeg prijatelja, poduzetnika Adnana Vuniqija. Čim je počeo rat na Kosovu, zajedno s Adnanom odvezao sam oružje za obranu Kosova i ostao tamo boriti se u Oslobodilačkoj vojsci Kosova za slobodu svojeg naroda. Dvije godine ratovao sam na Kosovu – kaže Berishaj.

Nositelj je odlikovanja Spomenice Domovinskog rata, a hrvatsko državljanstvo dobio je 1995. godine. Kada se prijavio za hrvatsko državljanstvo tražili su da donese dokumente s Kosova, svoj rodni list i rodni list njegovih roditelja, a to nije mogao.

-Napisao sam pismo predsjedniku Franji Tuđmanu i priložio svoj ratni put. Ubrzo nakon toga policija je došla k meni i rekli su da idem po domovnicu. Tuđman je naredio da mi u roku 24 sata daju državljanstvo – prisjeća se Berishaj. Poslije završetka rata na Kosovu, Berishaj se oženio i sa suprugom Albankom i djecom živio na Kosovu sve do 2012. godine. Tada je s obitelji odlučio doći u Hrvatsku gdje mu se rodilo deveto dijete. Osim hrvatske mirovine, Berishaj dobiva i malu mirovinu s Kosova, a njegova obitelj živi vrlo skromno.

– Imam braniteljski status i nemam nikakve povlastice. Nisam dobio vojni čin, a bio sam „bog i batina“ 143. brigade. Moji suborci Hrvati su me cijenili i voljeli. Da opet treba braniti Hrvatsku, sutra bih išao u rat. Moj cilj u Domovinskom ratu bila je pobjeda Hrvatske i sretan sam što se to dogodilo. Hrvati su dobri ljudi i zbog toga volim živjeti u Hrvatskoj – kaže Berishaj.