ABDULAH BEĆIREVIĆ ALIJA: DOMOVINSKI RAT ZA MENE JE BIO – SVETI RAT
Hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata Abdulah Bećirević Alija, po nacionalnosti Bošnjak, tri je godine proveo na bojištu. Opisao ih je u pjesmama i romanu koji će uskoro biti objavljen
U romanu „Boli“ pripremljenom za objavu Abdulah Bećirević Alija opisao je sudjelovanje u Domovinskom ratu i svoj doprinos oslobođenju Hrvatske od velikosrpske agresije. Bećirević je Bošnjak, rođen u Podzvizdu pokraj Velike Kladuše, a u Zagreb je došao 1971. kao 15-godišnjak. Kada je 1991. napadnuta Hrvatska bio je voditelj skladišta u poduzeću koje je proizvodilo ratnu opremu i dragovoljno se prijavio za obranu.
-Imao sam 35 godina kada sam se u ljeto 1991. dragovoljno prijavio. U to vrijeme vojnu obuku na Sljemenu prolazili su Tigrovi i Gromovi. Otišao sam u ured u Hatzovoj ulici, bivša 8. maja, ali su mi rekli da sam malo prestar, a otegotna okolnost bila je i to što sam imao dvoje male djece. Upisali su me i rekli da čekam, ali pozvali su me već u listopadu. U četiri sata jednoga smo jutra prešli Kupu, otišli na Banovinu i priključili se Gromovima. Bio sam zapovjednik voda, imao sam 30-tak ljudi, ali brzo sam se nametnuo pa sam napredovao. Znao sam da je Hrvatska u pravu i to je bio moj motiv da dobrovoljno idem u obranu zemlje u kojoj živim. Tako sam odgajan, hodžinski sam sin, moja obitelj ima stogodišnju tradiciju hodžinstva: imami su bili moj djed, stric, otac i brat. Dovoljno je reći da je moj babo (otac) navijao za Dinamo, a ja sam rođen u selu samo 100 kilometara udaljenom od Zagreba. Imao sam Bosnu koju volim, ali isto tako imao sam i Hrvatsku. Mislio sam da je Hrvatska u pravu i očekivao sam de će i Bosna biti napadnuta. Domovinski rat za mene je bio – sveti rat – priča Bećirević. Ponosno govori da se nikad nije izvlačio, išao je u najžešće okršaje, pritom posebno izdvaja bitku kod mjesta Slana i groblja Sveta Katarina kod Petrinje, ratovanje na slavonskom bojištu kod Nove Gradiške te na južnom bojištu kod Dubrovnika.
-Nakon povratka sa slavonskoga ratišta, 100. brigada Centar-Zagreb rasformirana je po nalogu Franje Tuđmana. Bila je to najobrazovanija brigada u Hrvatskoj vojsci i netko je utjecao da se rasformira. Od nje je formirana satnija koja ide dalje u rat, pripala je 144. sesvetskoj brigadi, bio sam na čelu te satnije. Otišli smo na južno bojište – prisjeća se Bećirević. U vojsci se dobro snalazio, imao je temeljno znanje stečeno dok je služio vojni rok u JNA gdje je bio najbolji vojnik, ali i sportaš pobjednik u višeboju u pet disciplina. Od običnog vojnika napredovao je do desetnika i mlađeg vodnika, a kada je završio vojni rok ponudili su mu da ide u vojnu školu u Zagrebu i ostane u vojsci. Uvjet je bio da se učlani u Savez komunista u kojemu niti jedan član njegove obitelji nikad nije bio, pa je tu ponudo odbio. Danas, nakon što je prošlo više od trideset godina od dana kada je uzeo oružje u ruke i bio spreman poginuti za hrvatsku slobodu, Bećirević govori o tim događajima s puno emocija.
-Kada je 28. listopada bio napad na Slanu na Banovini prišao mi je David Grom, Australac koji je došao braniti Hrvatsku, zabrinut za mene. Bojao se da ću poginuti i ostat će moje dvoje male djece bez oca. Taj brižni mladić imao je samo dvadeset godina kada je poginuo kao hrvatski dragovoljac. Napisao sam pjesmu o njemu David Grom koja će izaći u mojoj novoj zbirci poezije – kaže Bećirević koji je i prije rata pisao pjesme, a poslije se još više posvetio pisanju. Nije bio samo ratnik i zapovjednik, bio je i instruktor vojnicima 3. brigade, mahom Vukovarcima. Iako je tri godine bio u ratu i bio spreman i umrijeti, Bećirević, nasreću nije ni ranjen.
-Iskreno rečeno duboko znam da je to – Božja sudbina i odred. Ne mogu vjerovati da sam u nekim situacijama ostao živ, posebice u Slani na Banovini. Vraćali smo se iz napada na Glinske Poljane, kada je poginulo sedam naših boraca, išli smo preko groblja Sveta Katarina i dok sam na putu preskakao lokvu vode snajperist me je promašio – kaže Bećirević i nastavlja: -Svakoga normalnog čovjeka je strah, ali ljudi ga različito kontroliraju. Proživio sam fenomen smrti puno prije rata jer sam kao hodžin sin gledao stotinu puta kad moj otac ili brat kupaju mrtvace. Zbog toga sam imao jači imunitet na strah od smrti od mnogih mojih suboraca – kaže Bećirević kojemu je u ratu u BiH u Sanskom Mostu ubijen nećak koji je imao samo 19 godina, a strijeljali su i njegova strica dr. Muhameda Bećirevića, osnivača HDZ-a.
-Meni je smrt bila kada su me 1993. smijenili. Dogodilo se to u vrijeme kulminacije napetosti između Bošnjaka i Hrvata u BiH. Tada sam bio na južnom bojištu i u kolovozu su mi složili lažnu suspenziju optužujući me da nisam obavio na vrijeme smjenu vojske. Namjestili su mi prljavu igru – to je bilo gore nego da sam dobio metak u ratu. Zbog zla koje se dogodilo u Bosni, mi Bošnjaci koji smo se iskreno borili za Hrvatsku nismo dobro došli ni tamo ni ovdje – kaže Bećirević i napominje da je bio popularniji od mnogih zapovjednika koji su imali veće činove od njega i da se vrlo dobro slagao s vojnicima. Iako dvoji je li njegova žrtva imala smisla, ipak odgovara potvrdno. Bećirević živi u Zagrebu, u drugom je braku, piše poeziju i objavljuje knjige.
-U braku sa suprugom Sonjom oplemenio sam pjesničke i književne vrijednosti, iako sam se počeo pojavljivati u poeziji i prije ovoga braka. Prije nekoliko godina kao pjesnik napunio sam kazalište Vidra, a glavni gost na večeri poezije bio mi je general Petar Stipetić. Došli su i muftija Aziz Hasanović, Vinko Ukota, zapovjednik Gromova, brigadir Jelić, dr. Bolfan, načelnik saniteta… – kaže Bećirević kojemu će ratni put i dalje biti tema o kojoj će pisati.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
