BALI MARTINAJ: Ne daj Bože da se rat opet dogodi
Jedan od rijetkih Albanaca koji je mobiliziran u Domovinskom ratu je Bali Martinaj. Živio je u Karlovcu i radio u obiteljskoj pekarnici kada je 1993. poslan na prvu crtu bojišnice.
Bali Martinaj, Albanac po nacionalnosti, nije za razliku od većine njegovih sunarodnjaka u Hrvatskoj bio dragovoljac Domovinskog rata nego je 1993. godine mobiliziran. Bio je na prvoj crti bojišnice u okolici Karlovca, grada u kojem je živio i radio u obiteljskoj pekarnici. Martinaj je rođen 1961. godine u Prizrenu na Kosovu otkud je kao dječak 1976. godine došao u Hrvatsku. Čim je završio osnovnu školu na Kosovu došao je u Karlovac gdje je njegov otac imao pekarnicu i usporedno dok je polazio srednju školu radio je u pekarnici. Kada je nakon završetka srednje škole pozvan na služenje vojnog roka, Martinaj je tražio da ga pošalju u Prizren, njegov rodni grad. Time je pobudio sumnju ondašnjih vlasti, htjeli su doznati zbog čega želi služiti vojni rok na Kosovu. Želju su mu ispunili, ali to mu je prouzročilo dosta problema jer je bio pod većim nadzorom nego ostali vojnici. Otežavajuća okolnost bila mu je i to što je bio Albanac jer su Albanci u bivšoj JNA bili diskriminirani. Jednom prilikom Martinaja je neki vojnik iz Pule dobronamjerno upozorio da se čuva jer ga prate.
-Bio sam u pješaštvu, zapovjednik mi je bio neki Dušan Petrović koji me je mrzio iz dna duše, toliko da je to bilo nevjerojatno. Kada sam završio obuku u Prizrenu dobio sam premještaj u Pirotu i bio sretan što sam ga se riješio. U vojarnu u Pirotu stigao sam kasno navečer i ujutro mi je na prozivci vojnika došao neki oficir i pitao zbog čega sam tamo došao. Poslije prozivke ostao sam stajati na pisti, svi ostali vojnici su otišli, da bi nakon pola sata došao drugi oficir i rekao da se vratim u vojarnu u Prizren. Kad je Petrović vidio sam se vratio bio je vrlo ljutit. Nakon dva tjedna od povratka u vojarnu u Prizrenu rasporedili su me na mjesto konobara u Domu JNA gdje sam služio oficire koji su se tamo okupljali. Čim sam tamo raspoređen došao je neki KOS-ovac, pripadnik službe sigurnosti u JNA, i rekao da nisam podoban za to mjesto. Ne znam što se poslije dogodilo, tko je osporio njegovu odluku i zbog čega sam ostao tamo do kraja vojnog roka – kaže Martinaj. Iskustvo koje je stekao služeći vojni rok u bivšoj vojsci nije mu koristilo kada je u rujnu 1993. mobiliziran. Raspoređen je u 110. karlovačku brigadu i poslan na prvu crtu bojišnice na Dobri kod Karlovca. Poslije je njegova jedinica premještene na prvu crtu bojišnice u selo Mikšić i na Turanj u predgrađe Karlovca.
– Na Turnju je bilo najteže. Bili smo dobro naoružani i imali sve što je trebalo za obranu, ali sam se vrlo loše osjećao. Srbi su bili od nas udaljeni oko šezdesetak metara i bojao sam se njihovih metaka, ali i problema koji su se javljali na našoj strani. Posebno me je bilo strah provokacija koje su se događale kada su se neki moji suborci napili. Od nas dvadeset tri branitelja samo pet-šest nije pilo alkohol. Ostali su se povremeno opijali i stvarali napetu atmosferu. Znali su provocirati Srbe, među kojima je bilo devedeset posto ljudi koje smo poznavali iz Karlovca. Radilo se o ljudima koji su prije rata živjeli u Karlovcu i pridružili se JNA i srpskoj paravojsci kada su napali Hrvatsku. Kada bi se netko od naših suboraca napio izlazio je iz rova i provocirao ih pa je jedan u takvoj situaciji i ranjen. Unatoč već postojeće opasne situacije, pijani suborci sve su nas dovodili u još veću nevolju. Meni je bilo posebno teško jer sam imao četvero djece i stalno sam mislio na njih. Strah koji sam osjećao za svoj život bio je ustvari strah zbog moje djece – kaže Martinaj. Kada je napadnuta Hrvatska, njegova je supruga s djecom otišla rodbini na Kosovo i tamo su ostali do završetka Domovinskog rata. Telefonske veze s Kosovom bile su prekinute pa je Martinaj morao ići u Sloveniju da bi telefonirao supruzi i djeci. Sve mu je to stvaralo dodatni pritisak. Problem je nastao i u obiteljskoj pekarnici jer je mobiliziran i njegov brat te više nisu imali pekara i pekarnicu je trebalo zatvoriti. Zbog toga su Martinaja demobilizirali i vratio se obiteljskom poslu.
-Ne daj Bože da se rat opet dogodi. Imali smo volju i želju braniti Hrvatsku i željeli smo ovu državu, ali žao mi je kad vidim što se danas događa jer dečki nisu ginuli za ovakvu Hrvatsku – kaže Martinaj.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.