SABRI HOXHA: Bio sam pun adrenalina i ničega se nisam bojao
Dragovoljac Domovinskog rata Sabri Hoxha, Albanac po nacionalnosti, 1991. vratio se iz Njemačke da bi branio Hrvatsku. Htio je pomoći hrvatskom narodu da obrani svoju slobodu i domovinu. Teško je ranjen na gospićkoj bojišnici.
Sabri Hoxha, dragovoljac Domovinskog rata, Albanac po nacionalnosti, ponekad sanja užase rata koje je proživio na gospićkoj bojišnici na kojoj je bio od 17. rujna do 13. listopada 1991. kada je teško ranjen. Hoxha je rođen 1968. godine u Kacaniku na Kosovu gdje je živio s roditeljima, braćom i sestrama. Čim je završio srednju školu zbog političkog progona pobjegao je u Njemačku. Kada je 1991. napadnuta Hrvatska došao je u Zagreb i uključio se u Albansku dragovoljačku brigadu koja je bila u sastavu 118. brigade Hrvatske vojske. Prije toga nije imao nikakvo vojno iskustvo, ali želio je pomoći hrvatskom narodu braniti državu.
-Dok sam živio na Kosovu bio sam politički progonjen od jugoslavenskog režima i to mi je bio motiv da dođem braniti Hrvatsku. Kao dječak sudjelovao sam 1981. godine na demonstracijama na Kosovu i zbog toga i albanskog domoljuba bio sam proganjan.
Mogao sam ostati u Njemačkoj, ali želio sam pomoći hrvatskom narodu. Nije me bilo strah rata, bio sam mlad i pun adrenalina, ničega se nisam bojao. Želio sam pomoći jer smo mi Albanci oduvijek bliski s Hrvatima, razumjeli smo se jer su nas Srbi progonili. Nakon što sam se javio kao dragovoljac, poslali su me na ličko bojište u Lički Osik gdje su sa mnom bili i moji sunarodnjaci Tomor Buza i Nevdžet Haziri. Bili smo na prvoj liniji bojišnice gdje sam 13. listopada 1991. ranjen u obje noge i desnu ruku. Dva moja suborca poginuli su, a nas devet je ranjeno. Jedan moj suborac odnio me je na leđima u bolnicu u Gospić otkud su me poslali u bolnicu na Sušaku u Rijeci. Morao sam na operaciju, ali nisam bio svjestan ničega. Kada sam poslije operacije došao k sebi shvatio sam da sam operiran i u gipsu. Cijelo vrijeme dok sam bio na oporavku Hrvati su mi jako puno pomogli, a medicinsko osoblje je reagiralo jako dobro. Sjećam se jedne medicinske sestre Vesne u bolnici u Rijeci koja mi je jako mnogo pomogla. Brinula je za mene dok sam bio na rehabilitaciji. Nakon liječenja ostale su mi posljedice zbog kojih se više nisam mogao vratiti na bojište pa sam bio na skrbi albanske udruge u Zagrebu koja mi je davala 300 ondašnjih njemačkih maraka mjesečno. Poslije sam se vratio na Kosovo – kaže Hoxha. Njegovi roditelji na Kosovu nisu znali gdje je niti da je pripadnik Hrvatske vojske. Nije im to želio reći zbog njihove sigurnosti. U njegovoj brigadi svi su imali nadimke, njegov je bio Semi. Do njegovih roditelja ipak je tajnim kanalima došla vijest da je ranjen te da je ostao bez obje noge i jedne ruke.
-Bili su u velikoj brizi, ali i jako ponosni zbog mene. Razumjeli su moju žrtvu. Srbi su terorizirali i nas i Hrvate i htio sam pomoći hrvatskom narodu da obrani svoju državu. Ljubav i poštovanje koju Albanci osjećaju prema hrvatskom narodu ima dugu povijest – kaže Hoxha. Osim njega, nitko od njegove rodbine nije sudjelovao u Domovinskom ratu u Hrvatskoj.
Dok je poslije ranjavanja boravio u Hrvatskoj nije ništa nije tražio od hrvatske države. Hoxha je živio na Kosovu sve do 13. listopada 2024. kada je došao na godišnjicu obilježavanja obrane Gospića i tada je dobio hrvatsko državljanstvo i mogućnost liječenja. Sada živi u Domu branitelja u Karlovcu o kojima skrbi Udruga Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu. Ima status branitelja, hrvatskog ratnog vojnog invalida Domovinskog rata i sva prava koja mu slijedom toga pripadaju.
-Ponekad sanjam ono što se događalo na bojišnici. Bilo je vrlo teško oduprijeti se jako dobro naoružanoj vojsci. Hrvatska vojska je tad bila slabo naoružana, ali nosila nas je želja za pobjedom. Samo sam htio pomoći Hrvatima, nisam razmišljao ni o čemu drugom. Nisu me zanimali ni činovi ni povlastice niti sam ih tražio. I danas bih išao braniti Hrvatsku kada bi trebalo, ne bih uopće razmišljao. Mi Albanci imali smo dobre namjere prema Hrvatskoj i mislim da su nam Hrvati i hrvatska država zahvalni na tomu. Rat je užasan i ne bih volio da se ikad više dogodi. Moja poruka ljudima je da žive u miru i imaju ljubav i poštovanje prema čovječanstvu – kaže Hoxha.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
