ZVONIMIR HARDI: U RATU MI JE NAJTEŽE BILO NAPUSTITI KUĆU I ZNATI DA SAM DESET KILOMETARA UDALJEN OD NJE, A NE MOGU SE VRATITI
Rusin po nacionalnosti, ratar Zvonimir Hardi iz Petrovaca silom prilika postao je vojnik. Dragovoljno se u svibnju 1991. uključio u obranu Hrvatske i njegov je ratni put trajao gotovo tri godine. Razvojačio se 1993., ali se ponovno vratio u vojsku kada je počela operacija Bljesak
-Nikada neću oprostiti predsjedniku Franji Tuđmanu što je dopustio mirnu reintegraciju istočne Slavonije (dio područja koje obuhvaća hrvatsko Podunavlje), trebali smo vratiti istom mjerom i Srbe puškom istjerati kao što su oni nas protjerali iz naših domova i s naše zemlje – govori Zvonimir Hardi, hrvatski branitelj Domovinskog rata. Po nacionalnosti Rusin, taj marljivi slavonski ratar silom prilika postao je vojnik. Hardi je u obranu domovine krenuo 1991. godine kada su Hrvatsku združenim snagama napali JNA i srpska paravojska. Najprije je bio na straži u svojem rodnom selu Petrovci, udaljenom oko osam kilometara od Vukovara, u kojemu je 1991. većinsko stanovništvo bilo rusinsko i ukrajinsko kao što je i danas. Tada je Hardi imao 23 godine i bavio se poljoprivredom. Miris slavonske zemlje utkan mu je u genima pa kada su se malobrojni hrvatski branitelji povlačili iz Petrovaca najteže mu je bilo ostaviti kuću i imanje. Govoreći o svojoj obitelji, Hardi naglašava da su njegovi preci u Petrovcima otkako je njegov pradjed kao sedmogodišnji dječak s Karpata stigao u to slavonsko selo gdje su se kroz generacije bavili poljoprivredom. Iako obiteljsku tradiciju danas nastavlja njegov stariji sin, koji je diplomirao poljoprivredu i kojemu je prepustio upravljanje OPG-om, Hardi i dalje živi za zemlju. U vojnoj odori proveo je 1017 dana, u jednom trenutku se razvojačio pa se nakon operacije Bljesak ponovno vratio u vojsku.
– Uključio sam se u obranu Hrvatske u svibnju 1991. tada je prvi zapovjednik obrane Vukovara bio Tomislav Merčep i hrvatska vojska zvala se je Zbor narodne garde. Imam još tu prvu plavu Merčepovu vojnu iskaznicu. U to vrijeme organizirana je obrana i nabavljano oružje. U Petrovcima smo bili na straži iako to nisu odobravali svi mještani jer su mislili da nas JNA i četnici neće dirati. Dogodilo se ono što nisu očekivali, a mi malobrojni i slabo naoružani branitelji tenkovski napad na selo nismo mogli odbiti pa smo se dan prije okupacije Petrovaca povukli prema Vinkovcima– govori Hardi. Njegovi su roditelji ostali u selu, njegova majka nije htjela ostaviti svoje roditelje, ali Srbi su ih poslije sve protjerali. Petrovce je dan prije pada sela napustio i njegov brat sa suprugom i troje male djece. -Iz Petrovaca smo se povukli prema Šiškovcima, selo kod Vinkovaca. Tamo je bila udana jedna naša susjeda, stiglo nas je dvadesetak i hranu za sve nas kuhali smo u velikom kotlu.
-Supruga mojega brata je Slovenka pa smo otišli u Sloveniju smjestiti nju i djecu, a mi smo se nakon dva-tri dana vratili. Čuli smo da na Dubrovnik padaju granate što nas je dodatno potaknulo da se što prije vratimo u Hrvatsku. Bile su dvije opcije; Vinkovci ili Osijek, imamo rodbine u oba grada, ali smo se odlučili za Vinkovce jer su bliže Petrovcima, a i naš je šogor bio u 109. vinkovačkoj brigadi pa smo se i mi odmah priključili i dobili oružje. Tada je bio problem doći do oružja, ali zahvaljujući šogoru lako smo se ubacili. Većina branitelja Petrovčana bila je tad na bojišnici u Privlaci, ali ja sam tijekom rata bio na cijeloj vinkovačkoj bojišnici. Poslije su me premještali u druge brigade, bilo ih je nekoliko, stalno se nešto mijenjalo – govori Hardi prisjećajući se da su svi branitelji tad imali isti cilj – htjeli su što prije osloboditi okupirani dio Hrvatske i vratiti se svojoj kući. No, kako je rat ušao u mirniju fazu, Hardi je odlučio 1993. skinuti odoru.
– Nije mi bilo jednostavno iz Borinaca gledati kako tri kilometra ispred mene Jarminčani obrađuju svoju zemlju, a ja do svoje ne mogu, a udaljena je samo deset kilometara. Ponekad sam se pitao pa koga ja tu čuvam? Prestalo je pucanje i postalo je mi dosadno pa sam se 1993. skinuo – govori Hardi. U vojsku se vratio 1. svibnja 1995. tijekom operacije Bljesak. Nije mobiliziran, javio se sam. Kada je čuo vijest da je počeo Bljesak, Hardi je bio u ribičiji.
– Rekao sam sebi – kupi pecaljke i idi ponovno na front. Tako je i bilo, javio sam se u zapovjedništvo i ponovno odjenuo odoru i uzeo oružje – govori Hardi. Njegov je ratni put trajao nešto manje od tri godine, imao je sreće i nije ranjen, ali je iz rata ponio PTSP.
– Nemam vojni čin, niti me to zanima. Iskreno rečeno šašav sam, nije to za mene. Bio je problem voditi brigu i o sebi, a kamoli o drugima – govori Hardi. Poslije Domovinskog rata, 1997. osnovao je obitelj, vjenčao se sa stomatologinjom iz Vukovara s kojom je dobio dva sina. No, brak mu se raspao, Hardi je ostao u Petrovcima gdje s njime živi i stariji sin, a mlađi studira u Zagrebu. Njegov san o povratku kući nije jednostavno realiziran. U Petrovce se vratio 1998. za kirbaj, ali nije mogao ući u svoju kuću, kao ni njegov brat. U njihovim su kućama živjeli Srbi koji se nisu dali van.
-Prijetili su nam i svašta je bilo, kao i ja njima, ali čim im nešto kažeš evo UNPROFOR-a i policije. Na kraju je izašao, ali onaj u bratovoj kući ostao je još šest-sedam mjeseci. Ne mogu vam objasniti kako je to prolaziti pokraj svoje kuće a ne moći ući – govori Hardi. Čim se vratio u svoju kuću počeo je obrađivati zemlju, ima 17 jutara i još je uzeo u zakupu. U početku se pet godina bavio stočarstvom, norveška vlada dala je povratnicima krave za proizvodnju mlijeka, ali kada je to postalo neisplativo okrenuo se ratarstvu i voćarstvu. Danas se bavi samo ratarstvom i tvrdi da nije problem proizvesti nego prodati proizvode. Poljoprivredom se bavi i njegov brat.
-U ratu mi je najteže bilo napustiti kuću i znati da sam deset kilometara udaljen od nje, a ne mogu se vratiti. Iz Vinkovaca možeš vidjeti svoje selo a kući ne možeš – to je najteže – govori Hardi.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.