U ZAGREBU PROMOVIRAN ROMAN „DRUGOGA SUNCA LUČE“ MIRAŠA MARTINOVIĆA

U prepunom Crnogorskom domu u Zagrebu, prvom programu obilježavanja 170 godina od prvog izdanja Gorskog vijenca, 30. Ožujka 2017. održana je promocija romana Miraša Martinovića Druga sunca luče, koji je objavila Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Skener studio. Otvarajući ovu posjećenu večer, predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske Danilo Ivezić, urednik knjige podsjetio je na interesantnu kronologiju nastanka i objavljivanja. Kroz šezdeset i sedam poglavlja, osam snova i jedanaest poglavlja pisanim lučama prikazan je cijeli jedan život, Njegoš trideset i osam godina razapet, obasjan lučama drugog sunca, rekao je Ivezić.

Svi sudionici promocije; akademik Tonko Maroević, akademik Dimitrije Popović i književnik Petar Gudelj bili su saglasni u ocjeni da je ovo jedinstveno književno djelo, a kada se radi o knjigama o Njegošu, knjiga je drukčija od svih. Odlomke iz romana čitala je Milanka Bulatović.

Tonko Maroević je u svojem izlaganju istaknuo da su Martinovićeva bavljenja starim gradovima, kamenjem i ruševinama, bile samo priprema za ovaj uzlet, za ovaj let. Bilo je logično što se sve to spaja u određenoj arhaici, osjećanju ambijenta i prostora iz kojeg izvire Njegoševa riječ. Naslov knjige je sam po sebi inspirativan, ukazuje na Njegoševo djelo Luču Mikrozma, njegovu ispovijest i zavjet. Miraševo književno djelo je lirski biografija Njegoša, u kojoj su svi elementi nisu romaneskni, nisu vođeni narativnom linijom i logikom, nego osjećanjem prvih i zadnjih pitanja. Jedan od mogućih naslova djela u nastajanju bio je Sjećanje i smrt, pa ta granična situacija, situaciju čovjeka koji većinu svojih dvojbi ispisuje pred pitanjima, pred tajnom, pred misterijom postojanja, Njegoša stavlja u poseban kontekst, te pisanje ovakvog unutarnjeg monologa, jesu preplitanje Njegoševe misli i misao njegovog tumača interpreta, čovjeka i pisaca Miraša Martinovića koji prihvaća ulogu i izazov govorenja na Njegošev način, s parafrazama, lirskim ekskursima, s onim elementima koji djelo čine, ja bih rekao prozračnim, svijetlim, perspektivnim, govoreći o Njegoševoj dvojbi postojanja, ali i onim što je ostavio potomcima, svojim suplemenicima, Crnogorcima, narodu, zemlji, koja će postojati dok bude etnosa Crnogoraca. Martinović je u svojom djelu približio i popularizirao misao Luče mikrokozma, teksta koji je sam po sebi pomalo arhaičan, pomalo prepun apstraktnih pojmova, prosto nedostupan svakom. Kroz Njegoševu biografiju, kroz elemente, etape života, dvojbe vladara, nevolje kojima je kao i njegova zemlja stisnut pozicijom između agresivnih Turaka s jedne strane, dvojbene Venecije, nevjerne Austrije i povremeno solidarne Rusije, naprosto Njegoševa pozicija politička i vladarska je vrlo teška, ali on to sve odmjerava ne samo iz perspektive sadašnjosti, kronologije i povijesti, nego i iz perspektive metafizičkih pitanja, pitanja postojanja, tražeći odgovore na one vječne tajne kojima se Martinović bavim u svojem djelu, pa mu time daje posebnu dimenziju. Martinović je pronašao ključ identifikacije, povremeno citira, češće parafrazira, ja bih najrađe rekao – rezonira, primajući od Njegoša impulse koje pjesnički transformira u govor koji u sebi vodi računa o regijama, koje su putovanja, susreti s drugim ljudima, odnos Crne Gore, Boke, Crne Gore i okoline, te perspektive koje se miješaju, kao što je ona dubrovačka, gdje je sjedište ruskog konzula Gagića, pa Njegoš u jednom trenutku kaže da on ne može shvatiti poziciju Crne Gore, jer gleda iz Dubrovnika i očima Dubrovnika. Ova knjiga nam je Njegoša učinila živim suvremenikom, čovjekom od krvi i mesa, a s druge strane lirskim i lirikom, što se često zaboravlja, zbog epsko–dramsko-žanrovske kategorizacije njegovih djela, i upravo kroz Martinovićeve lirske pasaže kojima su interpretirani, i koji daju dimenziju koju Njegoš za suvremenike ima, za nas koji smo manje vezani za povijesne trenutke, riječ je o interesantnom gledanju Njegoša iz perspektive jednog unutrašnjeg dijalog, što u ovoj knjizi Njegoša čini i modernijim i suvremenijim, ili izvanvremenim, ili vječnim, rekao je Maroević.

Govoreći na promociji akademik Dimitrije Popović je rekao da je pišući recenzije za prethodne Martinovićeve knjige isticao ono što se čini bitnim u Miraševom streljaštvu, a to je njegov odnos prema prošlosti, prema tradiciji i prema svemu onome što tu tradiciju čini živom, čime on daje dimenziju prošlosti, potvrđujući da ona može biti uvijek aktuelna. Taj Mirašev odnos prema tradiciji je floberovski rečeno „drhtaj istorije“, što potvrđuje i u njegovom romanu Drugoga sunca luče.

Knjiga Povratak u Aleksandriju na neki način je pripremala knjigu o Njegošu. Ovom knjigom se Miraš prihvatio jednog složenog, hrabrog zadatka, kojeg je uspješno riješio. Kažem hrabrog, zato što Njegoš u Crnoj Gori, a posebno na Cetinju, što nam iz svojeg iskustva, doživljava kao ličnost koja ima mitske dimenzije, netko tko je mudrac nad mudracima, čije misli titriraju kao antička mudrost, one koje su bitne za smisao života, neki su ga proglasili svecem, što je smiješno, ali on je svetac u literaturi. Miraš je dakle uspješno uradio postavljeni zadatak jer je uspio da kroz prvo lice govorenja, kao Negoš, kazuje stvari na način da se uvijek drži onog Njegoševg i ne ode na puteve koji će ga povesti od Njegoša i suštine njegove misli. Miraš je bez sumnje stvorio svoje originalno djelo, profilirajući Njegoše duh i Njegoševo vrijeme na autentičan i drukčiji način, pa se ova knjiga izdvaja među brojnima koje su napisane o Njegošu, kazao je Popović.

Poznati hrvatski pjesnik Petar Gudelj govoreći o Martinovićevom romanu, napravio je paralele između knjige Drugoga sunca luče i knjige Luča Njegoševe noći Dimitrija Popovića: „Dva Crnogorca, Miraš Martinović, pjesnik velikoga dara, u stihu i u prozi, i Dimitrije Popović, nadahni pisac-mislilac i genijalni slikar, možda najveći danas, oba nadahnuta i prosvijetljena Lučom, napisaše knjige o Njegošu, Drugoga sunca luče i Luču Njegoševe noći, vrlo različite i vrlo slične, u dugu nizu napisanih i nenapisanih, što će se odsad dovijeka pisati u svjetlosti Njegoševa uma i djela. Obje o Njegošu kao o Bogu i o Luči kao o božanskom djelu. Pokušaji proniknuća u njegovu tajnu, mada Dimitrije kaže „da je tajna umjetničkog djela nedokučiva i da pravi smisao djela izmiče i samom autoru“, a Miraš: „Taj rukopis je vidljiv onima koje obasjavaju drugoga sunca luče“.

Miraš Martinvić je Njegošvo vrijeme i Crnu Goru njegoševskog vremena stavio u kontekst današnjeg vremena, podjele koje potresaju Crnu Goru, na dva vječito sučeljena civilizacijska koncepta, istočni i zapadni, koji kako to najbolje zapaža Andrić u svojim esejima o Njegošu, što stvara vječitu dramu i podjelu u crnogorskom čovjeku i na crnogorskoj zemlje. To se očituje kroz vjekove, od kraljevstva otprve i ljetopisca popa Dukljanina do današnjih dana o najaktualnijim zbivanjima u Crnoj Gori, gdje se ta dva koncepta neprestano sučeljavaju, čineći tu dramu aktulnom. Crna Gora je jedino postojana kao svoja i ta svojstvenost i autentičnost ju je očuvala i u svakom biti ili ne – biti na njenom istorijskom putu, učinilo je da ona bude, rekao je Martinović.