VLADIMIR VIDRIĆ – VIRTUOZ NA RIJEČIMA
Vladimir Vidrić je usprkos svom kratkom životnom vijeku ostavio trajan pečat na hrvatskoj književnoj sceni. Jedan je od najistaknutijih lirika moderne. Iako nije puno pisao, napisao je samo jednu pjesničku zbirku “Pjesme”, Vidrić se istaknuo kvalitetom pjesama. Najviše je pisao o prošlosti, a najveći dojam u njegovoj poeziji ostavile su pjesme kojima je prenio slike pejzaža, prirode, lijepe životne ugođaje te zanos prema užitku, ljepoti i vinu. Njegovo pjesništvo spoj je ekspresionističkih i simbolističkih elemenata te je ostavilo dubok trag na kasnije književnike.
Vidrić potječe iz imućne građanske obitelji, a po zanimanju je bio odvjetnik. Rođen je 30. travnja1875. godine u Zagrebu. Njegov otac, Lovro Vidrić, bio je odvjetnik slovenskog podrijetla. Vladimir je bio jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića zbog čega je uhićen te osuđen na četiri mjeseca zatvora. Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja, te pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu. Možda je upravo taj blagoslov bio i njegovo prokletstvo što ga je dovelo do rastrojenog psihičkog stanja, od kojeg je i umro u umobolnici u Zagrebu, 1909. godine, u dobi od samo 34. godine.
Vidrić je pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturirao je 1892. godine. Pisao je pjesme od najranije mladosti, a prve pjesme objavio je 1889. godine u gimnazijskom listu “Lovor”. Nakon završene gimnazije, upisao je studij prava te je studirao u Pragu, Zagrebu i Beču gdje je naposljetku i diplomirao. Nakon završetka studija bavio se odvjetništvom, a često je zbog bolesti (shizofrenije) boravio u tadašnjem Zavodu za umobolne u Stenjevcu. Doktorirao je pravne znanosti 1903. godine u Zagrebu.
Za svog kratkog života objavio je 40-ak pjesama (25 pjesama napisao je od 1896. do 1907.), od kojih je većina uvrštena u njegovu jedinu pjesničku zbirku “Pjesme”, 1907. godine, koju je izdao u vlastitoj nakladi. Pjesme su objavljene u časopisima Savremenik, Mladost, Život i Vienac. Iako je pjesme počeo pisati još od gimnazijskih dana, njegov književni početak je pjesma “Boni mores”, koja je objavljena 1897. godine u “Viencu”.
Vidrićeve pjesme kao što su “Dva levita”, “Jutro”, “Adieu”, “Dva pejzaža” i druge, nezaobilazan su dio svake ozbiljne antologije hrvatskog pjesništva. Iako su mu suvremeni pjesnici poput A. G. Matoša prigovarali zbog stilske i tehničke nesavršenosti i krive akcente u rimama, uzrok tome je moderna struktura gdje se ritam zasniva na glavnim akcentima, a ne na slogu. Njegovi pjesnički ugođaji uklopljeni su u objektivni okvir, a pjesnički subjekt često je skriven u nekom mitskom liku, slažu se povijesničari književnosti.
Vidrić je bio nadahnut krajolikom, antičkom i slavenskom mitologijom. Pisao je o ljepoti života, ali i tjeskobnim temama kao što su čovjekov neuspjeh i smrt. U pjesmi “Perun” sažeo je sve životne osjećaje kao što su žene, ljubav prema prirodi i vinu, pjesničkom pozivu i božanstvu.
Pisao je pjesme razne tematike, ovisno o njegovom raspoloženju. U prvoj pjesmi u njegovoj zbirci “Pjesme”, “U oblacima”, Vidrić je spoznao da se čovjek tijekom svog života mora odreći zanosa i svojih uvjerenja te zbog toga nije sretan. Ista tema, tema boli, prevladava u pjesmama “Roblje”, “Mrtvac”, “Ex Panonija” i “Pomona”.
Njegove najpoznatije pjesme su: “Mrtva ljubav”, “Pomona”, “Elije Glauko”, “U oblacima”, “Na Nilu”, “Pompejanska sličica”, “Silen”, “Coena”, “Perun”, “Kipovi”, “Jutro”, “Adieu”, “Notturno”, “Romanca”, “Grijeh”, “Gonzaga” i “Dva pejsaža”.
Hrvatska skladateljica Ivana Lang uglazbila je neke od njegovih najpoznatijih pjesama. Svojim radom utjecao je na neke od najutjecajnijih pjesnika kao što su Vladimir Nazor i Dragutin Domjanić.
DVA LEVITA
Granitan je pridvor hrama,
Nebo plavi, zvijezde sjaju,
I vidi se tihi mjesec,
Gdje lagano tone gaju.
A gleđu ga s tavnih dveri
Dva levita veličajna,
U rukuh im plešu svijetla,
A riza im modro-sjajna.
Sad govori levit s desna
Kao da se od sna prenu:
“Car Salamun bdi na logu
I cjeliva blijedu ženu!”
“Divnu ženu!” veli drugi,
Pa obara mraznu glavu,
A vjetar im striže luči,
I ljulja im sjenu plavu.
“Divnu! Divnu!” — Dva levita
Kao da su molit stala . . .
— Al’ je bila mjesečina
Po stubama hrama pala
ADIEU
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjenâ pada.
— Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.