TONI HNOJČIK – BIO JE SPREMAN UMRIJETI ZA DOBRU FOTOGRAFIJU

Jedan od najbljih hrvatskih fotografa i fotoreportera bio je Toni Hnojčik (1951. Daruvar – 2018. Zagreb) pripadnik češke nacionalne manjine. Hnojčik je ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatske medijske, umjetničke i ratne fotografije, čime se kao Čeh upisao i u povijest češke fotografije. Rođen je u češko-hrvatskoj obitelji, Hnojčikova majka bila je Hrvatica, i odrastao s dvije sestre i bratom. Dok je polazio gimnaziju Hnojčiku je umro otac i taj je traumatični događaj predodredio njegovo buduće zanimanje i karijeru. Počeo se amaterski baviti fotografijom, da bi nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja otišao na studij fotografije na prestižnoj akademiji FAMU u Pragu. Kad je naučio sve o fotografiji odustao je od daljnjeg studija, te propustio usvajanje znanja o menadžmentu u umjetnosti koje je nudila ta Akademija i zbog toga nikad nije znao financijski procijeniti svoj rad, a nije bio niti poduzetničkog duha. Za razliku od Hnojčika, mnoge njegove kolege zaradili su veliki novac na fotografiji iako mu po talentu i znanju nisu bili niti do koljena. I ne samo to, bili su i na boljim pozicijima, primjerice u Areni u kojoj je radio od 1995. do odlaska u mirovinu. Nakon studija u Pragu, Hnojčik je neko vrijeme živio u Parizu gdje se na Montmartreu družio s umjetnicima iz cijelog svijeta koji se tamo okupljaju. Iz Pariza je nastavio putovati po zapadnoj Europi da bi se nakon nekog vremena vratio u rodni Daruvar.

Fotografsku karijeru vezao je za medije; najprije se zaposlio kao fotoreporter Jednote, novine koja i danas izlazi na češkom jeziku u Daruvaru, gdje je radio oko dva desetljeća. Fotoaparatom je ovjekovječio sve događaje vezane za češku nacionalnu manjinu, ali i ostale. Plesao je u češkom folkloru i bio bajker. Motocikli su bili Hnojčikova strast, na njima se «utrkivao s vjetrom» i platio brojne prometne kazne zbog čega nije volio policiju. No, ne samo zbog toga, Hnojčik je bio spontan po prirodi i svako pa i najmanje ograničavanje slobode izluđivalo ga je do te mjere da bi se u trenutku pretvorio u verbalno agresivnog suradnika ili samo ušutio. Šutnja je ipak bila vrlo rijetka u odnosu na Hnojčikove verbalne «vulkanske erupcije». Nije se bojao nikoga i ničega, nije mario za položaj i bogatstvo, ali znao se vezati za pojedine ljude i biti im beskrajno odan dok ga ne naljute. Imao je Hnojčik dva nesretna braka i jednog sina, a s ovoga svijeta otišao je kako je i priličilo njegovom karakteru i duši. Uvijek je bio izvrsna zdravlja, no jednog dana mu je pozlilo, završio je u bolnici gdje je umro nakon dan-dva. Otišao je kao što je oduvijek želio; iznenada i nikome na teret.

Iza Hnojčika je ostao opus od nekoliko milijuna fotografija. Samo za portal www.nacionalnemanjine.hr, čiji je urednik fotografije bio dvije godine, snimio je više od 77.000 fotografija s događaja vezanih za nacionalne manjine. Na portal je došao nakon odlaska u mirovinu koju je dočekao kao fotoreporter tjednika Arena u kojem je radio više od petnaest godina. Hnojčik je fotografijom dao veliki doprinos nacionalnim manjinama Hrvatske, ali posebno se istaknuo kao ratni fotoreporter s prvih crta bojišnice u Slavoniji. Bio je vrstan fotoreporter, rijetko viđene energije i strasti za fotografijom koja mu je značila više od života. Tijekom Domovinskog rata bio je stalno na prvim crtama bojišnice, njegova je hrabrost bila nezamisliva običnom čovjeku, ali Hnojčik je po svemu bio neobičan – genijalni individualac.

U Domovinskom ratu napravio je ono što se niti jedan drugi hrvatski fotograf nije usudio – Hnojčik je na motoru odjurio na okupirano područje te pod kišom metaka snimio fotografije okupiranog Pakraca koje su objavili svjetski mediji. Osim u Jednoti i Areni, radio je Hnojčik i za druge tiskane medije i za televiziju, a dobio je i nekoliko vrijednih nagrada; »Zlatnu kameru«, godišnju nagradu HND-a, i »Zlatni objektiv«, nagradu Hrvatske udruge radija i novina. Njemačka televizija o Hnojčiku je snimila dokumentarni film, a objavio je monografiju “To sam radio u ratu, sine”. Hnojčika nisu zanimali slava, nagrade, povlastice i društveni status, niti je radio na svojoj promidžbi. Živio je fotografiju i za fotografiju. Bio je u stanju izložiti se smrtnoj opasnosti da bi snimio fotografiju kojom najbolje dokumentira događaj. Imao je izvrstan osjećaj za teme i razumio ih je bolje od mnogih novinara, nije mu trebalo objašnjavati što će fotografirati nego samo reći o kojoj se temi radi. Jednom prilikom, tijekom pripreme reportaže o lovcu na zmije u Šumeću u Slavoniji, otrovnica je dvaput zubima udarila u fotoobjektiv Hnojčikova fotoaparata, ali on nije uzmaknuo jer je htio snimiti zmijski ugriz. Imao je izvrsne reflekse i bio vrhunski vozač i te je prednosti koristio tako što je tijekom putovanja držao fotoaparat na volanu automobila i fotografirao krajolike. Tako je nastala jedna od njegovih izložbi fotografija o hrvatskim autocestama, a imao je i druge izložbe. U odnosu na ostale hrvatske fotografe, Hnojčik je poseban i po tome jer je jedini imao izložbe koje je vidjelo više stotina tisuća ljudi. Prva je bila 2017. na Zrinjevcu u Zagrebu, iste godine imao je izložbu i u Gradskom poglavarstvu Grada Zagreba koju je otvorio gradonačenik Milan Bandić, a druga je otvorena posthumno 2018. na Zrinjevcu. Tu izložbu, kao i prve dvije spomenute, organizirala je Koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba u zahvalu na sve što je Hnojčik napravio svojim radom za nacionalne manjine.

Uz ovaj tekst prilažemo nekoliko Hnojčikovih fotografija koje je radio za portal www.nacionalnemanjine.hr. Preuzimanje fotografija nije dopušteno bez navođenja izvora i imena fotografa.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.