TOM KAČINARI: DAO SAM RIJEČ FRANJI TUĐMANU I ODRŽAO JE, U POVIJESTI MOGA NARODA BESA JE BESA

Albanac po nacionalnosti Tom Kačinari, hrvatski branitelj dragovoljac Domovinskog rata, pripadnik poznate poduzetničke zagrebačke obitelji Kačinari, bio je zapovjednik voda Prve samostalne satnije Podsused, prve dragovoljačke postrojbe u Hrvatskoj osnovane 1990. godine u koju se nije moglo ući bez posebne provjere i preporuke, a koja je sudjelovala u bitkama u Slavoniji, Pokupskom i na Banovini. Nekoliko puta je ranjen i ratni je vojni invalid koji kao predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata danas pomaže svojim suborcima ostvariti njihova prava

Hrvatski branitelj Tom Kačinari, Albanac po nacionalnosti, koji za sebe voli reći da je politički Hrvat, potomak je poznate poduzetničke zlatarske obitelji Kačinari, koja je iz Prizrena s Kosova u Zagreb doselila sredinom 20. stoljeća. Obitelj Kačinari imala je razgranate poslove i osim zlatarstvom bavila se i špedicijom, te iznajmljivala nekretnine u svojem vlasništvu, a Tom i njegova dva brata nisu se ni po čemu razlikovali od zagrebačkih vršnjaka. Njihovi su roditelji u njihov odgoj utkali odanost – prema matičnoj domovini Albaniji i stečenoj domovini Hrvatskoj. Kada su JNA i srpska paravojska vođeni velikosrpskom ideologijom napali Hrvatsku, Kačinari je radio s ocem u obiteljskoj zlatarskoj radnji u Zaboku i odlučio obući odoru hrvatskog branitelja.

-Već 1989. shvatili smo što se događa, u našoj smo obitelji znali i prije kakva je situacija, ali je o politici bilo zabranjeno govoriti i izgovarati neka imena te smo umjesto Tito govorili Šaban. Naše mjesto druženja bila je crkva gdje smo imali disko, stolni tenis i igrali nogomet, a ja sam već kao sedmogodišnjak počeo ministrirati u Crkvi sv. Barbare u Gornjem Vrapču u Zagrebu u kojoj sam kršten i vjenčan – govori Kačinari. Naglašava da je u genima njegove obitelji političko opredjeljenje – neovisnost, te da su se njegovi preci generacijama za to borili.

-Moji su roditelji, baka, djed i bakin brat bili u balistima, borci na Kosovu koji su htjeli neovisnost Albanije. Iskorišteni su u borbenim djelovanjima od 1941.-1945. radi stvaranja etničke države Albanije, ali rat je izgubljen i morali su se snalaziti. Ujak Tom, po kojemu sam dobio ime, ubijen je, a mojega pradjeda partizani su javno objesili 1945. Malo su se prikrili neko vrijeme, ali kada je Aleksandar Ranković odlučio likvidirati cijelu obitelj Kačinari na scenu je stupio prijatelj obitelji, ondašnji predsjednik Predsjedništva Kosova Fadil Hoxha i zamolio za pomoć Peru Pirkera, gradonačelnika Zagreba. On je bio „kum“ preseljenja moje obitelji 1959. s Kosova u Zagreb. S glavnim gradom Hrvatske imali smo kontakt još od 1912. kada je djed Frenk prvi puta bio u Zagrebu, a 1953. došao je i moj stric Nikola. Pirker je moju obitelj uputio na kupnju imanja doktora Stanislava Župića i njegove supruge Klare koji su imali sanatorij, vilu i 64.000 metara četvornih zemlje u Gornjem Vrapču, a nisu imali djece. Moja obitelj je to kupila i dandanas živimo u Gornjem Vrapču u Zagrebu gdje sam rođen 1962. godine – govori Kačinari ističući da je njegova obitelj oduvijek bila desničarska i nisu bili za komunizam. Njegov otac Zef Kačinari robijao je u Lepoglavi kao politički zatvorenik u isto vrijeme kada i Franjo Tuđman. Izdržavao je kaznu od 20 godina zatvora, kao državni neprijatelj bio je osuđen na smrt strijeljanjem, a poslije mu je kazna preinačena u dvadeset godina robije.

-Moj otac je radio u zatvorskoj kuhinji i odlučio paziti na Tuđmana koji je boravio u zatvorskoj bolnici te mu je nosio hranu. Ono što je bilo najinteresantnije je to što je skupina HOP-ovac (Hrvatski oslobodilački pokret) čiji su pripadnici od 1968. bili u zatvoru tražila mojega oca da pazi na Tuđmana jer će im „trebati jednoga dana“. Tako je došlo do upoznavanja između obitelji Tuđman i obitelji Kačinari i to je nastavljeno i po izlasku iz zatvora da bi 1990. Tuđman telefonirao mojem ocu i pitao ga da se opredijeli na čijoj je strani. Moj mu je otac odgovorio da je star i da se povukao, ali da mu na raspolaganje stavlja svoja tri sina.

-Ja sam tada već bio pripadnik 1. samostalne satnije Podsused koja je osnovana 9. rujna 1990. kao prva dragovoljna postrojba u Hrvatskoj. Za ulazak u tu postrojbu vladao je strogi nepotizam u pozitivnom smislu zato što nismo nikome vjerovali, nije se moglo ući bez provjere i preporuke. Naša satnija osnovana je u kući generala Gordana Čačića, znali smo se i prije jer je bio nacionalno svjestan i za vrijeme Jugoslavije. Bili smo naoružani za borbena djelovanja, surađivali smo s Antiterorističkom jedinicom Raktije i s jedinicom za posebne namjene Ministarstva unutarnjih poslova. Naš zapovjednik bio je bojnik Siniša Ratković, a ja sam organizirao cijeli jedan vod Vrapčana koji sam doveo u tu satniju i s njima odradio borbena djelovanja. Prvi put kada je predsjednik Tuđman išao u Beograd, bilo je pitanje hoće li se vratiti živ, bili smo na glavnim punktovima grada Zagreba pred vojarnama i na mostovima s kamionima natovarenim eksplozivom i pripremljenim za borbena djelovanja. Naš zadatak bio je pošto-poto obraniti Markov trg i instituciju vlasti neovisne hrvatske države. Oslobađali smo vojarne u Zagrebu čime se stvorila mogućnost za naoružavanje te je mobilizacijom osnovano deset brigada s 35000 ljudi. Kupovali smo i oružje koje je dolazilo preko Austrije, Mađarske i Slovenije i to svojim privatnim novcem. Generalu Zvonimiru Červenku u uredu na Trešnjevci predao sam 350.000 njemačkih maraka obiteljskog novca za nabavku oružja za obranu Hrvatske. Najčudnije je to što je Červenko prije Domovinskog rata ubirao pretplatu za HRT-e i začudio sam se kad sam vidio komu nosim novac. Došao sam mu u pola jedan noći, tamo je bila njegova tajnica Ilonka, i kada sam ga vidio pitao sam ga „kaj on tamo dela“, a on mene imam li još psa šarplaninca koji ga je umalo izgrizao dok je bio inkasator HRT-a. Počeo sam se smijati, a on je rekao da je general – prisjeća se Kačinari. Kasnije je počeo rat i Samostalna satnija Podsused najprije je otišla na bojište zapadne Slavonije, potom na Pokupsko gdje je ostala do 15. studenoga 1991. da bi ih prebacili u Jastrebarsko pa put istočne Slavonije.

– Cilj je bio pomoći Vukovaru. U istočnu Slavoniju stigli smo 17. studenoga, ali Vukovaru se nije moglo pomoći. U selima između Osijeka i Vukovara poginuo je 31 pripadnik naše postrojbe koja je bila iz Zagreba, prva postrojba koja je dobrovoljno napustila mjesto boravka i otišla 300 kilometara dalje ratovati. To je bila 1. zagrebačka brigada kojoj je Samostalna satnija Podsused pridodana kao peta postrojba u kojoj sam ja bio. Djelovali smo do 1992. i prvoga razvojačenja kada je postrojba ugašena i integrirana u redovni ustroj Hrvatske vojske gdje smo dočekali Oluju u kojoj smo sudjelovali na Banovini, između Petrinje i državne granice kod Bihaća gdje smo došli do sela Majdan kada nam je poginulo šest ljudi, a jedan je nestao i ni danas se ništa ne zna o njemu – govori Kačinari. Bio je ranjen i šest je puta operiran te je ratni vojni invalid. Prvi put ranjen je na Pokupskom 1991., a drugi puta na Praćnome na ulasku prema Petrinji. Nakon zbrinjavanja rana odmah se vraćao na bojište. Imao je i nesreću da je u selu Borojevići pao sa šest metara visine izvlačeći minobacač za koji su im Srbi rekli gdje je sklonjen.

-Tada mi se predao Stevo Radić čiji je sin bio poslanik u Skupštini tzv. SAO Krajine. Stevo nije htio napustiti Hrvatsku, preživio je Oluju i nije mu se ništa dogodilo – govori Kačinari koji ne voli pričati o detaljima iz Domovinskog rata. Bio je zapovjednik voda u Samostalnoj satniji Podsused koja je imala rang bojne. Kada je počeo Domovinski rat bio je oženjen i imao maloga sina, a tijekom rata dobio je još jednoga sina i kćer. U satniji mu se priključio i mlađi brat, a i stariji je bio angažiran. Tada je obitelj Kačinari u Frankopanskoj ulici u Zagrebu imala i prodavaonicu vojne opreme koju su nabavljali iz Amerike. Kačinari je od 2001. u mirovini, ali je puno prije toga, već nakon prvoga razvojačenja sudjelovao u osnivanju Udruge dragovoljaca Domovinskog rata.

-Nakon privatizacije mnogi su moji suborci ostali bez posla i novčano sam im pomagao, a onda smo krenuli u osnivanje braniteljske udruge. Bio sam predsjednik Nadzornog odbora Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Vanstranačka smo organizacija, nisam član niti jedne stranke niti sam ikada bio, ali sam s HDZ-om stvarao hrvatsku državu i financirao njenu obranu. Dao sam riječ Franji Tuđmanu i održao sam je. U povijesti moga naroda besa je besa – ako sam dao riječ nema više micanja ni lijevo ni desno. Na prodaju nisam, moji su bili petsto godina okruženi Turcima pa se nisu predali ni prodali, zašto bih ja to sada učinio? Nemam čin, obični sam hrvatski vojnik – dragovoljac Domovinskog rata na ponos moje obitelji i moje djece – kaže Kačinari koji ima nekoliko odlikovanja; Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu domovinske zahvalnosti, Medalju Oluja, te odlikovanja koja je dobio od predsjednika država Albanije, Kosova i Češke.

– Interesantno je da drugi prepoznaju nešto što ne prepoznaju ovdje u Hrvatskoj – kaže Kačinari i nastavlja: -Kod mene nikad nije bilo problema u opredjeljenju, međutim početkom 90.-tih godina imate mješavinu osjećaja i ljude koji odjednom misle da treba ubiti – bio sam protiv toga. Nikad se nisam bojao neprijatelja, mi smo bili gospodari života i smrti i ako smo davali dobar primjer onda su drugi slušali. Bio sam jako strog zapovjednik, jedan od primjera je da je vojska kojom sam zapovijedao išla na bojište bez cigareta i upaljača. Nije bilo paljenja cigareta po noći pa te snajper pogodi. I svi su slušali. U mojoj postrojbi od Albanaca još je bio samo moj bratić Kristo, ali imao sam doticaj s prebjezima iz JNA koji su se uvijek pozivali na moje ime kada su se javili hrvatskoj policiji. Policija me je jednom pozvala u Dugo Selo gdje je bilo 150 prebjega, dođem u tri sata ujutro u podrum u policijsku postaju gdje su oni bili i ne znam nikoga. U toj je grupi bio brat moje šogorice koji mi se javio i odveo sam ga kući. Bio je kod nas dok nisu došli njegovi dokumenti s Kosova i potom je otišao u Njemačku gdje i sada živi – govori Kačinari. Prema njegovim riječima, 7800 Albanca pobjeglo je iz JNA u Hrvatskoj i formirali su posebnu postrojbu 1. albansku dragovoljačku brigadu.

-Ta postrojba nije priznata ni dandanas od strane hrvatske države, nemaju nikakva prava, i trudim se pomoći njenim pripadnicima da ih ostvare. Po vokaciji sam humanitarac cijeli život, mi smo kao obitelj tako predodređeni – pomažemo nije važno znamo li ljude ili ne i nije važno koje su vjeroispovijesti. Tako sam 2000. postao predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata i evo već 23 godine okupljam isključivo dečke koji su 1991. i do lipnja 1992. sudjelovali dragovoljno u Domovinskom ratu. Poštujem svakoga tko je na bilo koji način pomogao u stvaranju hrvatske države jer je tada trebalo svega i svačega, od znanja do zanata. Jedan sam od idejnih začetnika formiranja Fonda hrvatskih branitelja, Zaklade hrvatskih branitelja, i radim kao predsjednik te komisije već petnaest godina pomažući hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji – kaže Kačinari koji se angažirao pomažući i stradalima u potresu na Banovini. Samo tri sata nakon potresa već je bio u Petrinji s punim džipom vode, punjača za mobitele i ostalih potrepština i išao tražiti svoje suborce i prijatelje u Petrinji i okolici. Od prvoga dana jednu su građevinu pretvorili u bazu u kojoj su dvije godine dijelili pomoć svima, ali prioritet su imali hrvatski branitelji. Samo Albanci iz dijaspore poslali su mu za Novu godinu 2021. dva šlepera od 50 tona robe da je podijeli na Banovini. Na poziv Kačinarija u roku od sat vremena u Zagrebu se okupilo 100 ljudi koji su istovarili robu i pripremili je za podjelu. Iako je tada po treći puta operirao kralježnicu i nije mogao fizički raditi, okupio je prijatelje Albance, svoje suborce i poznate sportaše koji su to odradili. Vlasnik kartonaže iz Zaprešića dao im kartonske kutije u koje su sortirali pakete s hranom i odjećom te je Kačinari u konvoju od 24 vozila krenuo na Banovine gdje su dijelili pomoć na kućnome pragu. Kačinari i dalje nastavlja humanitarni rad pomažući svojim suborcima i sunarodnjacima. Iako je mnogo sjećanja na Domovinski rat i teških situacija o kojima ne voli govoriti, najživlje mu je sjećanje na njegovu majku koja ga je dočekivala u koje god se doba noći vratio s bojišnice.

-Nikad nije govorila o svojem strahu za nas sinove iako su dok sam bio na bojišnici dolazile razne informacije da sam zarobljen, da su me četnici zaklali… U njenoj je ruci uvijek bila krunica i stalno je molila. Kad god sam došao, bilo to u četiri sata ujutro – ona je čekala s krunicom u ruci – prisjeća se Kačinari.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.