SAMI SELMANI: IMAO SAM DVIJE BOMBE KOJE SAM IZVADIO ČEKAJUĆI DA IH AKTIVIRAM AKO SRBI DOĐU DO MENE I UBIJEM I NJIH I SEBE

Albanac po nacionalnosti Sami Selmani, sin političkog zatvorenika, u Hrvatsku je došao kao maloljetnik da bi našao posao i pomogao svojoj obitelji. Kada je napadnuta Hrvatska nije dvojio na koju će stranu, kao pripadnik Prve albanske dragovoljačke brigade borio se je na gospićkom bojištu gdje je teško ranjen

Hrvatski branitelj Sami Selmani, Albanac po nacionalnosti, rođen je 1969. u Glogovcu, mjestu na području Drenice na Kosovu, u Zagrebu živi od 1986. kada je kao maloljetnik došao tražiti posao. Tada je njegova obitelj na Kosovu bila u vrlo teškoj situaciji. Njegov otac koji je bio osuđen na dvadeset godina robije zbog paljenja jugoslavenske zastave, umro je od posljedica mučenja čim se vratio iz zatvora. Selmanijeva majka sama je skrbila o djeci što je bilo vrlo teško, te je on već kao šesnaestogodišnjak morao potražiti posao.

-Uvjeti života moje obitelji bili su vrlo teški, ne znam ni sam kako nas je mama uspjela podići i odgojiti. Došao sam u Zagreb tražiti posao kako bih pomogao svojoj obitelji. Tu sam upoznao Albance koji su radili na tržnici, ali bio sam još dijete i nitko me nije htio zaposliti. Našao sam posao na građevini i radio, ali me je ondašnja milicija u vrijeme priprema za Univerzijadu 1987. uhapsila i u zatvoru sam proveo mjesec dana. Nisam imao dokumente, a policija je provjerom ustanovila da sam sin političkog zatvorenika i zatvorili su me. Bilo je to vrlo traumatično iskustvo za mene – govori Selmani. Zbog svega proživljenoga Selmani je kada je napadnuta Hrvatska znao koju stranu odabrati. Albanci u Hrvatskoj osnovali su albansku brigadu u koju se je Selmani prijavio zajedno s prijateljem Marijanom Lešijem.

-Javili smo se u Albansko kulturno-umjetničko društvo Skhendija u Zagrebu gdje su se okupljali Albanci i Tom Berisha nas je primio – govori Selmani. S Albancima koji su živjeli u Zagrebu prijavili su se i oni koji su pobjegli iz JNA. Svi su zajedno upućeni u Šimunsku ulicu gdje su ih popisali, stavili u tri autobusa i poslali na bojište u Gospić. Albanskih dragovoljaca upućenih u Gospić bilo je 68, a s njima su još bili i mladi vojnici koji su pobjegli iz bivše JNA. Selmani nije služio vojsku i nije imao vojno iskustvo, ali je nakon kratke obuke dobio oružje i išao u akcije. No njegov ratni put okončan je 13. listopada 1991. kada je teško ranjen u Ličkom Osiku.

-Bila je to jedna od akcija u koje smo išli. Krenuli smo u 22,30 sati i pješačili cijelu noć prema Perušiću. Akcija je počela oko šest sati ujutro, a naš je zapovjednik bio Samet Bogujevci. Bili smo pod paljbom granata i bombi i tada su poginuli Fadil Salihu i zapovjednik Bogujevci, moja dva prijatelja, a ranjeno je devet članova brigade. Granata je pala među nas, ne znam kako sam uopće preživio. Udar me je bacio u zrak i nosio desetak metara, teško su mi ranjene obje noge i šaka, a njih dvojica su na mjestu ostala mrtva. Suborci su pokupili ranjene, a mene su ostavili misleći da sam mrtav. Nisam se mogao pomaknuti, ali imao sam dvije bombe koje sam izvadio čekajući da ih, ako Srbi dođu do mene, aktiviram i ubijem i njih i sebe te tako osvetim svoje prijatelje. Bio sam potpuno svjestan da to znači i moj kraj, ali čvrsto sam odlučio to učiniti. Ležao sam tako dvadesetak minuta trpeći strašne bolove dok nije došao moj prijatelj Marijan Leši vidjeti jesam li živ ili mrtav. Već sam bio izgubio dosta krvi i on me je nosio četiri kilometra do hitne pomoći. Najžalosnije je što on još uvijek nema status hrvatskog branitelja. Prije četiri mjeseca zvali su me kao svjedoka koji može potvrditi da je Leši bio hrvatski branitelj – govori Selmani. Problem koji ima Leši, imaju i mnogi Albanci koji su branili Hrvatsku kao pripadnici Prve albanske dragovoljačke brigade koja je brojila 7800 boraca. Problem sa stjecanjem braniteljskog statusa tih ljudi je u tome što ne postoji pismena odluka o osnivanju brigade, postoji odluka o njenom rasformiranju, ali to nije dovoljan argument za priznanje statusa hrvatskih branitelja. Ranjeni Selmani operiran je u bolnici u Gospiću, liječnici su izvadili gomilu gelera iz njegova tijela, a on kaže da ga je samo Bog sačuvao.

-U bolnici u Gospiću bio sam tjedan dana. Trpio sam vrlo jake bolove a liječnici i osoblje dobro su se skrbili o meni. Dolazile su i časne sestre Albanke i molile za mene i dok su one to činile imao sam osjećaj kao da je bol nestala – govori Selmani. Trebao je biti prebačen u bolnicu u Zagreb na daljnje liječenje, ali hitna kola nisu mogla proći zbog ratnih događanja pa je po njega na vlastitu odgovornost svojim automobilom došao njegov bratić Martin Krasnići i dovezao ga u Zagreb.

– Ostao sam u bolnici u Draškovićevoj u Zagrebu do veljače 1992. kada su me  prebacili na liječenje u Varaždinske Toplice gdje sam ostao nekoliko mjeseci. Bez štaka nisam mogao hodati ni kada sam napustio Varaždinske Toplice i dobio smještaj u hotelu Goranin u Jurišićevoj ulici u Zagrebu gdje su bili smješteni prognanici iz ratom zahvaćenih dijelova Hrvatske. Lijepo sam se slagao s njima i pomagali su mi što god mi je trebalo – govori Selmani koji je umirovljen kao ratni vojni invalid u činu narednika. Oženjen je i ima četvero djece, a itekako se namučio dok mu je Ministarstvo branitelja dodijelilo stan. Možda ga još uvijek ne bi ni dobio da nije upoznao Toma Kačinarija, predsjednika Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, koji mu je pomogao.

-Nismo se poznavali, ali Tom me je nekoliko puta vidio u Ministarstvu branitelja i jednom je prišao i pitao što tamo čekam. Kada sam mu objasnio tko sam i što tražim, odveo me je u jedan ured i dali su mi stan koji sam otkupio. Obitelj Kačinari je nama Albancima u Zagrebu puno pomogla, Tomov otac bio je anđeo od čovjeka, primili su me u kuću kao i druge Albance. Pomagali su nam u svemu i mnogo sam zahvalan obitelji Kačinari – govori Selmani. Godinama je učestalo sanjao rat, povremeno se to događa i sada, a na njega ga svakodnevno podsjećaju i posljedice teškog ranjavanja, ali ne žali.

-Moja žrtva je vrijedila. Ponovno bih išao braniti Hrvatsku, samo mi je krivo što još uvijek svi pripadnici albanske brigade nisu dobili status hrvatskih branitelja, a svi su bili spremni dati život za ovu državu i mnogi od njih su ga i dali – govori Selmani.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.