TARIK HADŽOVIĆ: NAS JE VODILO SRCE, NE ZNAŠ HOĆEŠ LI SE VRATITI, ALI NE ODUSTAJEŠ

Bošnjak po nacionalnosti Tarik Hadžović bio je student kada je 1991. postao dragovoljac i hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Kao pripadnik specijalne policije sudjelovao je u akciji Maslenica, na bojišnici na Banovini, u Oluji… Nije prebolio stradavanje prijatelja i suboraca, ali da ponovno treba braniti Hrvatsku bio bi na prvoj crti bojišnice

– Moja obrambena ratna priča počinje u lipnju 1991. kada sam dragovoljno pristupio Ministarstvu unutrašnjih poslova RH. Tada sam bio redoviti student na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, gradu u kojem sam rođen 1969. godine. Poslali su me na liječnički pregled koji je trajao petnaest sati i na kojem je bilo nas 150, a koji trideset ljudi nije prošlo i nisu primljeni. Raspodijeljeni smo po policijskim postajama i mene je dopala Policijska postaja Medveščak – govori Tarik Hadžović, Bošnjak po nacionalnosti, otac mu je Bošnjak, a majka Hrvatica. U lipnju 1991. kada je Hadžović dragovoljno postao policajac i u uključio se u obranu Hrvatske, koju su združeno napali JNA i srpska paravojska, vojarne ondašnje JNA blokirali su hrvatska policija i pripadnici Zbora narodne garde kako bi ih prisilili na predaju i odlazak iz Hrvatske, te je i on sudjelovao u tomu. Tada se prvi puta susreo sa smrću, na jednoga od njegovih kolega pucano je iz opkoljene vojarne u Novom Zagrebu. Hadžović mu je bio pratnja do bolnice, ali ranjeni mladić na putu je izdahnuo.

– Nije prošlo niti dva tjedna od tih događanja, došla je naredba da se ide u Hrvatsku Kostajnicu koja je bila u okruženju. Odluka je bila da mlađi policajci poput mene neće ići na bojišnicu. U postaji nas je bilo osam mlađih policajaca i svi smo je javili da ćemo ići, ali nisu nam dopustili. Bio sam u večernjoj smjeni kada je došla ta naredba da se ide u Hrvatsku Kostajnicu i tada je od 35 policajaca njih 25 dalo momentalni otkaz jer nisu htjeli ići na ratište. Nakon dva dana iz Ministarstvo je stigla nova odluka prema kojoj su mladi policajci mogli ići te su nas sve koji smo se javili poslali na obuku u Policijsku akademiju u Šimunskoj prije nego što su nas poslali na bojišnicu u Hrvatskoj Kostajnici. Bio sam tri tjedna u Hrvatskoj Kostajnici, bilo je svega i svačega, tukli su nas minobacačima, a s bosanske strane i snajperima. Uspjeli smo odbiti napad, ali smjena koja nas je zamijenila nakon pada Hrvatske Kostajnice zarobljena je – govori Hadžović. Kada se u kolovozu 1991. vratio s bojišnice iz Hrvatske Kostajnice formirana je Specijalna jedinica policije Alfa u koju je bio primljen kao i svi ostali njegovi kolege, mladi policajci koji su bili na kostajničkoj bojišnici. Čim je pristupio specijalnoj policiji, Hadžović je otišao na bojišnicu na Pokupskom, a sudjelovao je i u akciji Maslenica i u Oluji.

– U početku je nedostajalo jako puno stručnog kadra i zapovjednika. Kada je počeo napad na Komarevo od nas šestorice na minobacačima ostao sam samo ja, svi ostali su se razbježali. Na udaljenosti od dvadeset metara od mene padale su granate kao da kiša pada. Što je meni tad bilo u glavi nemam pojma, trčao sam k zapovjedniku da mi da koordinate. Bili smo podrška pješaštvu, a nastala je pomutnja. Pri prvom napadu najviše se ginulo zbog nestručnosti zapovjedništva. Mene je samo Bog spasio da nisam bio ni ranjen – govori Hadžović koji ne može prežaliti stradanje njegova jako dobroga prijatelja Ivice Drmića koji je poginuo u akciji Maslenica na svoj rođendan i danas ulica u Zagrebu nosi njegovo ime.

-Mi smo živjeli 24 sata zajedno i dobro i zlo smo dijelili, pomagali se. Imam jednu fotografiju snimljenu dok smo slagali drva kod njega u Samoborskom gorju kada smo bili na dopustu, ostala mi je uspomena. Disali smo kao jedno – bili smo ekipa. Teško sam doživio njegovu smrt, posebno kada sam vidio njegove roditelje. Tražili smo u MUP-u da Drmić bude pokopan sa svim vojnim počastima, ali je general Mladen Markač rekao da ne može. Poludjeli smo i nismo odustali tako da je Drmić pokopan sa svim počastima kako je i zaslužio. Nas je nosila srčanost, možda i mladenačka. Nismo bili ni svjesni kud idemo i da nas je netko poslao i napisao da idemo nekamo gdje ćemo sigurno poginuti – mi bismo išli. Funkcionirali smo kao jedna cjelina. Kada s nekim provedeš toliko vremena, a bili smo 24 sata zajedno u raznim situacijama, to je teško opisati riječima – govori Hadžović koji nije prebolio ni smrt prijatelja 18-godišnjeg Krunoslava Fuša, poginuloga na dubrovačkom ratištu, kao i Hrvoja Mačeka.

-To je jako teško, emocije su jake, ali sve bih to ponovio, mi smo tako proveli mladost. Gledam sad te mlade ljude, ne daj Bože da se nešto dogodi ne znam na koji bi način to išlo… – govori Hadžović koji ima ukupno 611 dana borbernog sekotra. Nekoliko puta je bio i u osiguranju predsjednika Franje Tuđmana, kada su Alfe bili podrška predsjednikovu osobnom osiguranju.

Ostao je u Alfama do veljače 1993., izašao jer je njegov otac od stresa i straha za sinov život dobio infarkt, a majci je počela opadati kosa. Hadžović ima sestru koja živi u Americi, a iako je mogao otići k njoj i izbjeći rat nije ni pomislio na to. Za zasluge u obrani Hrvatske dobio je nekoliko odličja: Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu Oluje… U mirovini je i ratni je vojni invalid s dijagnozom PTSP zbog čega se liječi od 2009., a oštećena mu je i kralješnica te mora na operaciju. Hadžoviću se u sjećanje učestalo vraćaju poginuli prijatelji, akcija Malsenica, Hrvatska Kostajnica i bojšnica na Banovini. Bilo je svega i svačega, ali o nekim detaljima ne može pričati. Rastavljen je i ima dva odrasla sina.

-Ponovio bih sve, ali bih možda bio oprezniji koliko se to uopće u takvoj situaciji može biti. Nas je vodilo srce, to ne mogu opisati, ideš u nešto i ne znaš hoćeš li se vratiti, ali ne odustaješ – govori Hadžović.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.