SALIH HUREMOVIĆ: MASLENICA JE BILA JEDNA OD NAJJAČIH AKCIJA, SUBORAC MI JE TIJEKOM BITKE IZDAHNUO NA RUKAMA

Dragovoljac Domovinskog rata Salih Huremović, po nacionalnosti Bošnjak, kao pripadnik Specijalne jedinice policije Alfe sudjelovao je u najvažnijim oslobodilačkim akcijama za što je višestruko odlikovan. Vrlo je skroman kad govori o svojim zaslugama za hrvatsku slobodu i tvrdi da bi ponovno učinio isto

Predsjednik Udruge Bošnjaka veterana Domovinskog rata RH, višestruko odlikovani branitelj Domovinskog rata i bivši pripadnik Specijalne jedinice policije Alfa, Salih Huremović 1980. postao je policajac i kada su 1991. JNA i srpska paravojska združeno napali Hrvatsku išao je dragovoljno u obranu. U Domovinskom ratu sudjelovao je u najvažnijim oslobodilačkim akcijama, a danas je umirovljenik vrlo aktivan u bošnjačkoj zajednici na području Zagreba i Zagrebačke županije. Predsjednik je Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije i predsjednik Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Zagrebačke županije. Otkako je došao na tu funkciju osigurao je radni prostor Vijeću i, unatoč otegotnim okolnostima tijekom pandemije koronavirusa, organizirao niz kulturnih aktivnosti značajnih za čuvanje bošnjačkog identiteta. Iako ne voli govoriti o godinama provedenim u Domovinskom ratu, niti o svojem ratnom putu, Huremović ističe da mu je bila čast biti član jedinice koja je prošla trnovit put oslobađajući Lijepu Našu. Umirovljen je u činu satnika i odlikovan za akcije Bljesak, Oluja i Maslenica. Dobio je odličja Red hrvatskog pletera sa zlatnim vijencem, Petra Šubića Zinskoga, Spomenicu Domovinskog rata i Spomenicu domovinske zahvalnosti.

-Maslenica je bila jedna od najjačih akcija, suborac mi je tijekom bitke izdahnuo na rukama što me je pogodilo, ali išao sam dalje – kaže Huremović. Prije oslobođenja Maslenice, Alfe su krajem 1992. bile na Velebitu na Visočici iznad Gospića u vrlo teškim vremenskim uvjetima. Temperatura se spuštala do minus 29 stupnjeva, a nanosi snijega bili su visoki tri metra. Samo tjelesno najspremniji i najhrabriji branitelji mogli su živjeti i boriti se u takvim uvjetima. U siječnju 1993. hodali su preko Velebita 78 sati da bi došli na mjesto s kojega su krenuli u napad na neprijateljske snage. Sada Huremović živim mirnim životom u obiteljskoj kući u Ribnici pokraj Velike Gorice sa suprugom i troje odrasle djece. Tijekom razgovora prisjeća se motiva koji su ga naveli na dragovoljni odlazak na bojišnicu te tvrdi da bi ponovno isto učinio.

– Opet bih branio Hrvatsku da se ista priča ponovi, ali gledao bih s kime ću ići kao i prije kad sam išao kao dragovoljac u specijalnoj jedinici policije u kojoj sam bio i do početka Domovinskog rata. Nisam išao po prisili, kad sam vidio sastav koji ide na bojišnicu odlučio sam i ja poći. Bolje je ići u rat s nekime koga znaš nego koga ne znaš, lakše je zajednički djelovati. Kada bi Hrvatsku napao netko izvana kao što je bilo prošloga puta, ponovno bih išao u obranu – kaže Huremović. Zahvaljujući njegovu neumornome radu i brojnim idejama, udruga kojom predsjedava vrlo je aktivna u obilježavanju značajnih povijesnih datuma za bošnjačku manjinu poput obilježavanja tragedije Srebrenice i odavanja počasti žrtvama genocida. Huremović se trudi što više u te aktivnosti uključiti mlade pripadnike bošnjačke zajednice kako bi, usporedo s integracijom u hrvatsko društvo, njegovali i očuvali svoj nacionalni identitet.

 Zadovoljan sam pravima koje imaju manjine, ali što se tiče bošnjačke – Bošnjaci bi kao druga nacionalna manjina po brojnosti u RH trebali imati svojega predstavnika u Saboru. Smeta nam što smo stavljeni u isti koš gdje se moramo boriti s Albancima, Slovencima, Crnogorcima i Makedoncima, dok Srbi imaju svoja tri predstavnika. Njima je nebitan broj glasova oni će imati svojeg predstavnika, a mi međusobno vodimo izborne bitke jer svatko ima svojega predstavnika pa koji pobijedi. Ali Bošnjaci u Hrvatskoj mogu biti zahvalni na uvjetima koje imamo – primjer smo u svijetu kako Bošnjaci mogu, konkretno muslimani, imati suživot s Hrvatima. Ustav je dobar i, što se tiče mene, ne bih ništa mijenjao osim toga da treba dati mogućnost Bošnjacima da imaju svojega predstavnika u Hrvatskom saboru – kaže Huremović. Iako je Bosna i Hercegovina njegova matična država, rođen je 1959. u malom rudarskom gradu Banovići, niti ne pomišlja o povratku tamo, ali rado ode u posjet rodbini barem jednom godišnje. U Hrvatsku je došao nakon što je završio srednju školu, no svoj rodni grad nije zaboravio, pomogao mu je tijekom rata organizirajući dopremu hrane i oružja.

-U vrijeme rata u Zagreb su došli predstavnici Banovića i tražili pomoć u hrani i oružju. Dostavio sam im humanitarnu pomoć i oružje preko Hercegovine. Dostava je prošla neometano zahvaljujući meni i mojoj jedinici. Osobno sam odvezao i sanitetsko vozilo iz Njemačke do Banovića preko zaraćenog područja. Iznimno sam ponosan na činjenicu da u Tuzlanskom kantonu nije bili sukoba Hrvata i Muslimana – kaže Huremović. Za Bosnu ga vežu vrlo lijepe uspomene, ali većinu života proveo je u Hrvatskoj i ovdje je njegova obitelj. Duh i kulturu Bosne njeguje slušajući sevdalinku, tradicionalnu bošnjačku glazbu, najčešće pjesme velikana sevdaha Safeta Isovića, a redovito odlazi i na koncerte pjevača sevdalinki kada gostuju u Zagrebu. Huremović je jedan od brojnih pripadnika nacionalnih manjina koji su nesebično branili Hrvatsku u Domovinskom ratu. Njegovo će ime i doprinos hrvatskoj slobodi, kao i ostalih hrvatskih branitelja, zauvijek ostati zapisano u hrvatskoj povijesti.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.