SAHIT KOKOLARI: VJEROVAO SAM DA ĆEMO POBIJEDITI I TO MI JE DAVALO SNAGU

Dragovoljac Domovinskog rata Sahit Kokolari, Albanac po ocu, a Hrvat po majci, rođen je u Osijeku, gradu koji je branio. Ranjen je, oštećen mu je sluh, a zbog PTSP spava samo dva sata dnevno. Ne može zaboraviti stradanje suboraca usmrćenih granatom u rovu na prvoj crti bojišnice u Klisi i prijatelja koji mu je umro pred očima.

Hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata Sahit Kokolari rođen je 1955. godine u Osijeku od oca Albanca i majke Hrvatice. Kokolari ima nekoliko zanimanja: vodoinstalater je, strojarski tehničar, završio je i razrednu nastavu u bivšoj državi, ali već je 31 godinu u mirovini. Kada su JNA i srpska paravojska napali Hrvatsku bio je zaposlen u Hrvatskim cestama i s obitelji, suprugom i dvoje male djece, živio je u vlastitoj kući u Donjem gradu u Osijeku. Dragovoljno se prijavio u MUP u čijem je sastavu bio od 28. srpnja 1991., neko je vrijeme proveo je i u HOS-u, a 1992. otišao je u 106. brigadu gdje mu je dozapovjednik bio Gani Zahiti, također Albanac i dragovoljac Domovinskog rata. Kokolari je u 106. brigadi ostao do umirovljenja krajem 1994. godine.

– Na vojnoj odori nosio sam i oznaku HOS-a koju mi je žena ušila kada sam išao braniti Vukovar. Pitala me je što ću ako me zarobe, ali rekao sam da neće živoga – kaže Kokolari.

Njegov životopis je zanimljiv, kako ratni put, tako i poslijeratni život. Nije bio opterećen nacionalnom pripadnošću, oduvijek se smatra Slavoncem, ali Hrvatsku je uvijek stavljao na prvo mjesto i branio hrvatstvo.

-Mene je Hrvatica rodila, Hrvatica me je odgojila, pogotovo moja baba Ikača, ona je nas odgojila. Majčina obitelj je iz Šibenika stigla u Slavoniju 1946. godine vlakom bez voznoga reda. Odgojen sam kao katolik, tako se i vodim, kršten sam i krizman. Moj tata to nije ni znao, on je bio ortodoksni komunist. Slavili smo Uskrs i sve blagdane, mogao je tata ‘svirati’ što je htio, ali baba je bila ta koja nas je odgajala. Tata je bio društveno-politički radnik, radio je u Saponiji i imao je društvo svojih komunjara s kojima se svaki tjedan sastajao. Kada bih se vratio kući pijan i vidio ih, govorio sam da su banda Titove i da svakome od njih treba dati motiku da kopaju. Tata to nije volio, ali uvijek sam bio takav i nitko nije mogao poljuljati moje uvjerenje. Da me preodgoji, tata me je poslao služiti vojni rok u Titovu gardu u JNA. Nije pomoglo – kaže Kokolari koji ima iskustvo bijega preko granice bivše države i služenja u Legiji stranaca gdje je prošao vojnu obuku. Tijekom 70.-ih godina prošloga stoljeća umalo je završio u zatvoru zbog izjave da Srbi ne mogu srbovati u Hrvatskoj nego mogu biti samo Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti.

– Takav sam oduvijek bio – ne možeš srbovati meni u Hrvatskoj. Tužili su me susjedi. Da me odvjetnik nije spasio, dobio bih pet godina zatvora – kaže Kolkolari. Hrvatski je domoljub, s nekim političarima je u dobrim odnosima, ali nikad nije bio član neke političke stranke. – Ne mogu gledati ljude u oči i lagati, što mislim to kažem – kaže Kokolari.

Kao i mnogi drugi branitelji ne voli govoriti o ratu. Branio je Osijek na Klisi i bio na bojišnici u Bogdanovcima. Ne može zaboraviti stradanje nekoliko suboraca i trenutak kad je zbog toga što je napravio korak ulijevo izbjegao sigurnu smrt od granate, a pored njega je poginuo njegov prijatelj i suborac.

– Morao sam njegovu ocu reći da je mrtav i da ga je ubila granata. To mi je bilo vrlo teško izgovoriti. U ratu se stvara veliko prijateljstvo, poseban je osjećaj među suborcima, prolazili smo svi isto i nismo znali hoćemo li se vratiti s bojišnice. U ratu ili imaš ili nemaš sreće. Ne razmišljaš o tome što će se dogoditi dok stojiš u rovu, voda ti je do koljena, a granate padaju na sve strane – kaže Kokolari.

Na bojišnicu je uvijek nosio sliku Majke Božje Lurdske i križ na kojem je pisalo njegovo ime i krvna grupa, a kojega mu je darovao vjenčani kum. Ranjen je i ostao je gluh, a pati i od PTSP. Godinama uopće nije mogao zaspati ako se ne opije, a sada mu san traje najviše dva sata.

-Nisam bio agresivan, samo sam se morao napiti da zaspim. Kada doživiš da netko pogine pored tebe, nije ti svejedno. Potisneš to dok si na bojištu, ali jednom ispliva. Još uvijek su mi slike poginulih suboraca pred očima. Nemam uspomena na rat, ni jedan metak nisam sačuvao, sve mi je u glavi – kaže Kokolari.

U prosincu 1994. godine otišao je u mirovinu. Tada se počeo baviti voćarstvom, obrađivao je voćnjak s tristo stabala šljiva, uzgajao je perad i usput pjevao da odagna misli i slike rata. Voli Thompsovonove pjesme, a najpopularnijeg hrvatskog pjevača upoznao je jednom prilikom dok je bio u posjetu svojoj rodbini u Šibeniku. U Dalmaciji je upoznao i generala Antu Rosu.

Kokolari nije bio jedini dragovoljac i hrvatski branitelj u obitelji, njegova dva nećaka, sinovi njegove sestre, također su branili Hrvatsku u Domovinskom ratu. Traumatična sjećanja na rat godinama je liječio radom, sve dok se nije obolio. Sada ima problema s krvnim žilama, uzima lijekove i ne može više obavljati fizičke poslove.

-Ne mogu raditi i to me ubija. Prije sam radio i pio alkohol da zaboravim strahote rata. Meni ništa nije bilo dnevno popiti dvije gajbe piva i dvije litre rakije. Pijan sam manje mislio na doživljaje s bojišnice. Nisam želio ni s kim pričati o tome. Nisam ni plakao, zaplakati mi je teško, ne mogu disati ali suza ne krene. Plakao sam samo kad mi je umrla mama. Želim zaboraviti sjećanja na rat. Da mogu sve bih izbrisao – kaže Kokolari. Smeta mu i što su se ljudi otuđili i nedostaje mu zajedništvo koje je prije postojalo kada su svi pomagali jedni drugima. Kokolari ima nekoliko odlikovanja Spomenicu Domovinskog rata, Spomen medalju Vukovar…

-Vjerovao sam da ćemo pobijediti i to mi je davalo snagu. Hrvatska je moja država. Poručio bih Hrvatima da se drže svoje domovine i ne zaborave svoju povijest – kaže Kokolari.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.