SAFET AVDULLAHU: VUKUĆI RANJENOG SUBORCA PROBIJAO SAM SE DVANAEST SATI KROZ MINSKO POLJE

Hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata Safet Avdullahu, Albanac s Kosova, ratovao je na ličkoj bojišnici. Iako je ranjen, nije dobio ni mirovinu, ni stan od hrvatske države, a nema ni posao.

Albanac s Kosova, hrvatski branitelj Safet Avdullahu, dragovoljno je odlučio braniti Hrvatsku kada su je napali JNA i srpska paravojska. Rođen je 1965. godine u Orahovcu na Kosovu gdje je živio s roditeljima, dva brata i četiri sestre. U Hrvatsku je došao 1986. godine, ponajviše iz političkih razloga, nakon što je završio srednju elektrotehničku školu i odslužio vojni rok u bivšoj JNA. Zbog sudjelovanja u demonstracijama na Kosovu bio je maltretiran od ondašnje milicije što ga je navelo da napusti rodni kraj. U Hrvatskoj se zaposlio u građevinskom poduzeću Gortan i radio je u Rijeci. Poslije je mijenjao poslove, a prije početka Domovinskog rata prodavao je voće i povrće na tržnici.

-U srpnju 1991. dragovoljno sam se prijavio braniti Hrvatsku zato što su i Hrvatska i Kosovo imali istog neprijatelja – Srbiju. Uvijek smo bili kontra njihovoj politici i stoljećima smo neprijatelji. Rasporedili su me u 118. brigadu u Gospiću. Sa mnom je išao još jedan Albanac, a u Gospiću smo upoznali i druge Albance, dragovoljce hrvatske branitelje. U istoj brigadi sa mnom bili su Albanci Đelal Hajda, moj prijatelj, i Samir Maloku. Kada sam obukao odoru Zbora narodne garde znao sam da će Hrvatska pobijediti, ali bilo je pitanje tko će ostati živ – kaže Avdullahu.

Njegov je ratni put trajao od 27. srpnja 1991. do srpnja 1993. godine, a sudjelovao je i u Oluji na ličkoj bojišnici. Bio je u diverzantsko-izviđačkoj jedinici 118. brigade, potom u 136. otočkoj pa u 6. gardijskoj i na kraju u 9. gardijskoj brigadi.

-Prvi puta kad sam išao na okupirano područje morali smo prolazeći kroz minsko polje izvidjeti neprijateljske položaje i raspored oružja. Tada sam osjetio strah, bio sam mlad i neiskusan, ali poslije sam navikao. Morali smo ući duboko u neprijateljsko područje i vidjeti kako mijenjaju položaje i  premještaju oružje, zarobiti njihove izviđača i dovesti ih u naš stožer. Nekoliko puta to mi je i uspjelo. Radilo se o dragovoljcima iz Srbije, ali nije me zanimalo tko su. Moj zadatak bio je dovesti ih i predati vojnoj policiji – kaže Avdullahu koji je doživio mnoge teške trenutke na bojišnici kada su ginuli njegovi suborci, ali i civili.

-Išli smo u akciju 10. siječnja 1992. godine iza prve crte bojišnice u selu Bilaj kod Gospića. Na tome je inzistirao jedan profesor iz Rijeke koji je jako dobro poznavao taj teren. Otišli smo iako sam bio protiv te akcije s obzirom na okolnosti koje su vladale na terenu. Upali smo u zasjedu, opkoljeni smo i bili pod velikom paljbom. Samo mi je dragi Bog pomogao da tada ostanem živ. Profesora su pogodili tromblonom i otkinuli mu ruku. Naš suborac Đelal krenuo je pomoći mu, ali su ga geleri iz drugog tromblona pogodili u prsa. Potrčao sam prema njima pa je i mene geler pogodio u rame. Profesor je preminuo na mjestu, a ja sam otpuzao prema  Đelalu usput pokušavajući zaustaviti krvarenje iz rane u ramenu. Vukao sam ranjenog Đelala kroz minsko polje, povlačio se, pucao i bacao bombe. Dvije sam sačuvao za slučaj ako nas zarobe da nas obojicu ubijem. Vukući ranjenog Đelala probijao sam se dvanaest sati kroz minsko polje do položaja naše vojske. Pomoglo nam je to što se digla magla pa nas četnici nisu vidjeli. Dva sata prije nego što sam stigao do našeg položaja, Radio Gračac javio je da je Albanac Safet Avdullahu poginuo i pustili su pjesmu kako bi proslavili moju smrt. Našli su ruksak u kojem su bili moji dokumenti a koji sam odbacio dok sam se povlačio. Kada sam dovukao Đelala do našeg položaja nitko nije mogao vjerovati da sam živ. Čim se pročulo da sam živ, prvi me je došao vidjeti velečasni Stipo Zeba, a poslije njega je i zapovjednik Mirko Norac. Moja obitelj na Kosovu također je dobila vijest da sam poginuo. Tek kada sam im poslije preko znanaca poslao novac, doznali su da sam živ – kaže Avdullahu.

Ozlijeđeno rame liječio je u bolnici i vratio se na bojišnicu, a oporavio se i njegov suborac Đelal s kojim je prijateljevao od djetinjstva. Kada su njih dvojica odlazili s Kosova vjerovali su da idu zaraditi novac, nisu ni slutili da će završiti na bojnom polju. Đelal je proveo cijeli Domovinski rat u odori hrvatskog branitelja, a poginuo je u ratu na Kosovu. I Avudullahu je otišao na Kosovo 1998. kada je tamo počeo rat u kojem je poginuo i njegov nećak koji je iz Rovinja otišao braniti Kosovo.

-Kada je Đelal poginuo otišao mi je komad srca. Pukao sam u glavi, odlazio sam stalno na njegov grob i provodio cijele noći tamo. Đelal je bio heroj, jedan od glavnih zapovjednika na Kosovu, ima i ulicu tamo – kaže Avdullahu.

Da može izbrisao bi sve tragične trenutke koje je proživio u ratovima u Hrvatskoj i na Kosovu. Izbrisao bi iz sjećanja mrtve civile koje je nosio u rukama.

-Ne mogu zaboraviti! Ne mogu zaboraviti mladog Marina Mataiju iz Gospića koji je poginuo u minskom polju, a kojega sam volio poput brata. Najteže mi je bilo vidjeti poginule civile. Jednom prilikom čak sam spašavao kravu iz minskog polja samo da zaštitim njenu vlasnicu, tetu Ružu koja je pošla po nju. Bili smo na položaju u Ribniku udaljeni 500 metara od srpskih položaja, a nedaleko od nas bila je kuća tete Ruže. Krava je zalutala u minsko polje, a Ruža je pošla za njom. Otišao sam po kravu samo da spasim Ružu. Laž je reći da sam bio hrabar, četnici su toliko pucali prema meni da je pravo čudo da me nijedan metak nije ni okrznuo. Spasila me je samo Božja pomoć, a ja sam spasio kravu i Ružu. Poginuti zbog krave bila bi ludost, ali da nisam to učinio poginula bi teta Ruža koja me je voljela kao svoje dijete – kaže Avdullahu.

Poslije rata proživio je pravu kalvariju i osobnu tragediju. Živio je u izvanbračnoj zajednici kada mu je umrlo dvoje male djece. Poslije se oženio i ima sina i kćer. Nositelj je tri odlikovanja, ali poslije Domovinskog rata nije mogao odmah dobiti hrvatsko državljanstvo, a iako je kao hrvatski branitelj ranjen u Domovinskom ratu, nije dobio ni mirovinu niti stan od države. Nezaposlen je i prima 125 eura pomoći mjesečno.

– Dobili su oni koji nisu bili ni dana u Domovinskom ratu. Tražio sam stan i nisu mi dali, dali su mi samo domovnicu. Gdje god sam tražio posao, nisu me primili. Hrvatska država nije dovoljno napravila za prave branitelje, napravila je više za folirante. Ali loše iskustvo ne bi me spriječilo da, kada bi neprijatelj ponovno napao Hrvatsku opet je branim jer su Hrvati jako dobri ljudi i imam puno prijatelja Hrvata – kaže Avdullahu.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.