RUDOLF LUBYNSKI NAJVEĆI JE HRVATSKI SECESIJSKI ARHITEKT

Arhitekt Rudolf Lubynski bio je jedan od najuspješnijih zagrebačkih arhitekata u razdoblju do Prvoga svjetskoga rata. Njegovo najznačajnije djelo projekt je zgrade Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u Zagrebu, danas je u toj zgradi Hrvatski državni arhiv, a građena je od 1911. do 1913. godine. Najsjajniji je to primjer kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj – Gesamtkunstwerka, potpunog jedinstva arhitekture, dekora i unutrašnje opreme. Lubynski je na Sveučilišnoj knjižnici projektirao sve elemente kako bi se ostvarilo jedinstvo i sinergija svih dijelova – od arhitektonskih detalja do unutarnjega dizajna.

Rudolf Lubinsky rođen je u Zagrebu 31. listopada 1873. godine u židovskoj obitelji Löwy. Sin je Samuela i Julie, rođene Hartman, a svoje je prezime Löwy 1900. godine promijenio u Lubynski. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, a 1896. upisao se na Technische Hochschule, visoku tehničku školu, u Karlsruheu u Njemačkoj gdje je studirao u klasi Josefa Durma. Nako završenih pet semestara studija zaposlio se u Durmovom projektnom uredu i sudjelovao u projektiranju Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu, Zavoda za patologiju i zoologiju klinike u Freiburgu, kao i stambenih zgrada u Offennburgu, Kölenu i Karlsruheu. To mu je iskustvo puno pomoglo kad je postao samostalni arhitekt u Zagrebu. U Njemačkoj je oženio Hildu Münzer s kojom se 1905. preselio u Zürich u Švicarsku, ali dvije godine kasnije došli su u Zagreb kada počinje njegovo najplodnije projektantsko razdoblje.

Tada je započeo suradnju s građevinskim poduzetnikom Adolfom Müllerom s kojim je osnovao građevinsko poduzeće „Müller i Lubynski“ u kojemu je bio glavni projektant. U Hrvatsko društvo inžinira i arhitekata primljen je 1909., a stekao je i brojne znance u poduzetničko-bankarskim krugovima što mu je 1908. omogućilo otvaranje arhitektonskog ureda u obiteljskoj kući u Smičiklasovoj ulici u Zagrebu. Projektirao je brojne zgrade u Petrinjskoj, Nazorovoj i Masarykovoj ulici. Neki od njegovih najznačajnijih projekata su Evangelički centar u Gundulićevoj ulici, Svećenički dom u Palmotićevoj ulici i zgrada Socijalnog osiguranja u Mihanovićevoj ulici, zgrada tvrtke Shell, braće Marića, u Gajevoj ulici koja je 1930. bila prva funkcionalistički koncipirana poslovna zgrada u Zagrebu, te Sefardski hram u Sarajevu 1925.–30. Projektirao je i nekoliko obiteljskih vila u Zagrebu: vilu Wasserthal na Gvozdu kao oličenje secesijskoga Gesamtkunstwerka i sličnu vilu Brahm na Medvešćaku, te vilu Rein na Gvozdu, koja je danas Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže u sastavu Muzeja grada Zagreba. No njegovo je kapitalno arhitektonsko djelo ostala palača Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu.

Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata Lubynski je bio mobiliziran te se godinu dana borio na srpskoj bojišnici na Drini, od 1915. do 1917. godine bio je na ruskoj bojišnici na Karpatima gdje je obolio od španjolske gripe te je u činu pričuvnog poručnika otpušten iz vojske. Godine 1920. vratio se projektiranju i obnovio projektni ured koji je postajao sve veći i imao presudnu ulogu u afirmaciji modernizma. Bilo je to mjesto prakse mladih zagrebačkih arhitekata Lubynskovih suradnika, a riječ je o Stjepanu Planiću, Stjepanu Gombošu, Lavoslavu Horvatu, Juraju Neidhardtu, Hinku Baueru, Marijanu Haberleu i Bogdanu Petroviću.

Lubynski je sudjelovao na IV. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1912. i izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti u Zagrebu 1913., a posmrtno su njegovi projektni radovi izloženi i na Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938.

Rudolf Lubynski umro je 27. ožujka 1935. u Zagrebu gdje je ostavio najveći trag kao hrvatski secesijski arhitekt. Brojne razglednice, nacrti i fotografije zgrade Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu čuvaju se u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.