OTON KUČERA, NAJVEĆI HRVATSKI POPULARIZATOR TEHNIKE I PRIRODOSLOVLJA

Među hrvatskim velikanima češkog porijekla svojim se trajnim zaslugama ističe Oton Kučera, astronom, fizičar i matematičar kojeg se često naziva najsvestranijih hrvatskim prirodoslovcem i najvećim hrvatskim popularizatorom tehnike i prirodoslovlja. Kučera je najpoznatiji kao astronom, osnivač Zvjezdarnice u Zagrebu i veliki zaljubljenik u ovu znanost koju je smatrao najuzvišenijom, najljepšom i najsavršenijom prirodnom znanošću. Kučera je smatrao da astronomija ima veliku odgojnu vrijednost jer usmjerava čovjeka na razmišljanje o najvećim problemima prirode i čovjeka u njoj te da je stoga odnos čovjeka prema znanosti o zvjezdanom nebu posve drukčiji nego prema bilo kojoj drugoj znanosti, usporediv jedino s odnosom čovjeka prema rodnoj grudi i domovini. Osim za astronomiju i prirodne znanosti, Kučera ima zasluge i za popularizaciju planinarstva, a zadužio je i Maticu hrvatsku koju je vodio osam godina.

Oton Kučera rodio se u Petrinji 1. siječnja 1857. kao prvo od ukupno 13 djece učitelja Franje Kučere i njegove supruge Ide rođene Bošnjaković. Budući da je bio rođen u silvestarskoj noći, na krštenju u petrinjskoj crkvi svetog Lovre dobio je ime Oton Silvestar. Obitelj Kučera je češkog porijekla (kučera znači kovrča). Otonov djed Václav Kučera rodio se 1780. u selu Staré Hamry u sjevernoj Moravskoj i 1805. kao tkalac došao u Hrvatsku. Nastanio se u Glini gdje je radio kao krojač i bio vrlo imućan. Oženio se Hrvaticom Barbarom Lucen s kojom je imao petoro sinova, među kojima i Franju koji je kao učitelj najprije radio u Gorama, a zatim u Petrinji. Krajem 1858. dobio je mjesto nadučitelja u Otočcu kamo se seli s obitelji. Otočac je, kao i Petrinja, bio dio Vojne krajine gdje je u školama nastavni jezik bio njemački. Mali Oton Kučera u Otočcu je krenuo u školu koju 1865. nastavlja u Senju kamo ga je na očevu molbu senjski biskup Mirko Ožegović smjestio u svoj konvikt za siromašne učenike Ožegovićianum. No često je iz Senja putovao obitelj u Otočac i to pješke preko Vratnika. Kasnije je govorio da ga je to putovanje preko Velebita ispunilo ljubavlju prema planinarstvu i nebeskom svodu. Franjo Kučera je 1871. premješten za nadučitelja u Vinkovce i cijela obitelj se seli tamo, zajedno s 14-godišnjim Otonom koji je u Vinkovcima pohađao Kraljevsku veliku gimnaziju s njemačkim nastavnim jezikom i ondje maturirao 1873., sa 16 godina. Vinkovci su također bili dio Vojne krajine pa je Franjo Kučera sinu uspio pribaviti njenu stipendiju za najstarijeg sina koji odlazi na studij u Beč gdje je od 1874. do 1876. studirao fiziku, matematiku i astronomiju. Profesori su mu bili poznati fizičari Jožef Stefan, Ludwig Boltzmann i Johann Loschmidt, a astronomiju je slušao kod Edmunda Weissa, dok je praktično zvjezdoznanstvo izučavao u bečkoj zvjezdarnici koju je tada vodio Karl von Littrow. Nakon diplome nije prihvatio ponuđeno mjesto asistenta profesoru Loschmidtu nego se 1876. vratio u Vinkovce svojoj obitelji kojoj je tada mogao i materijalno pomoći. U dobi od 19 godina Oton Kučera počeo je predavati u gimnaziji u Vinkovcima kao suplent (pomoćni nastavnik) za matematiku i fiziku, 1877. položio je u Beču profesorski ispit te je postao pravim učiteljem iz matematike i fizike, a 1880. nastavnik s naslovom profesora i kao takav je radio do 1885. Predavao je matematiku, fiziku, ali i hrvatski i njemački. U Vinkovcima je opremio fizikalni kabinet u gimnaziji, a bavio se i meteorologijom. Ondje se 1882. oženio Vilmom Stenzl čiji otac je bio evangelički pastor iz Novog Sela, a 1883. rodila im se kći Elza.

Od 1886. do 1892. Kučera je na gimnaziji u Požegi predavao fiziku i matematiku te osnovao prvu školsku zvjezdarnicu u Hrvatskoj. Također se nastavio baviti meterologijom. U Požegi ga je zadesila tragedija kad mu je 1890. umrla supruga. Dvije godine kasnije, 1892., Kučera dolazi u Zagreb gdje je do 1899. bio profesor fizike i matematike na Kraljevskoj visokoj realki. U Zagrebu se Kučera 1895. ponovno oženio, Jelkom Sakač s kojom je dobio kćeri Nevenku i Maru te sina Vlaha.

Kučera je doktorirao 1899. na Mudroslovnom fakultetu tezom O Marinu Getaldiću, patriciju dubrovačkom, znamenitom matematičaru i fizičaru na početku XVII. vijeka, što je bila prva disertacija iz povijesti matematike na zagrebačkom sveučilištu, a iste godine postao je nastavnik matematike i teorijske fizike na Šumarskoj akademiji Mudroslovnog fakulteta. Time je iz srednje škole prešao u visokoškolski sustav, no formalno je i dalje bio u rangu srednjoškolskog profesora, sve dok 1909. nije dobio status izvanrednog sveučilišnog profesora nakon što je te godine s Čehom Vinkom Hlavinkom unutar Šumarske akademije pokrenuo Geodetski tečaj, zametak današnjeg Geodetskog fakulteta, kojem je do 1911. bio predstojnik. Ondje je Kučera predavao višu geodeziju i sfernu astronomiju i time je barem djelomično ispunjen njegov san da se na zagrebačkom sveučilištu osnuje katedra za astronomiju. Nakon smrti geologa Đure Pilara 1893. koji je držao i predavanja iz astronomije, nije ih bilo sve do 1909., iako je Kučera još 1896. predao molbu da postane pomoćni nastavnik za astronomiju. U mirovinu na Šumarskoj akademiji Kučera je otišao 1915., a od 1914. do 1930. Kučera je predavao i na Pučkom učilištu, a jedno od zadnjih predavanja o astronomiji nosilo je naslov Novi planet Pluto, o netom otkrivenom patuljastom planetu Plutonu.

Poslije Pilarove smrti Kučera je postao glavni zagovornik razvoja hrvatske astronomije. Njegovim zalaganjem u sklopu Hrvatskog prirodoslovnog društva je 1902. osnovana Astronomska sekcija, i to ne bez otpora. Kako je Kučera kasnije zapisao, tada nije bilo dovoljno svijesti o važnosti i potrebi astronomije za naobrazbu bez obzira na zvanje i zanimanje, no ni drugdje nije bilo bolje pa je Francusko astronomsko društvo bilo osnovano tek 1895. O interesu koji je pobudilo osnivanje Astronomske sekcije svjedoči to da je nakon njenog osnutka broj članova Hrvatskog prirodoslovnog društva s 95 porastao na 230. Među njima su bile mnoge ugledne osobe, uz prirodoslovce Andriju Mohorovičića i Dragutina Gorjanovića Krambergera također i povjesničar Vjekoslav Klaić, povjesničar umjetnosti Izidor Kršnjavi, geograf Milan Šenoa, arhitekti Hermann Bollé i Vjekoslav Heinzel te župnik u Mariji Bistrici Juraj Žerjavić. Kučeri je bilo posebno važno da se astronomija ne doživi kao opasnost po vjeru i Boga, a to je najbolje demantirala njegova suradnja sa svećenstvom. Kad je 1902. Kučera pokrenuo inicijativu za uređenje Zvjezdarnice u Zagrebu, među njenim donatorima bili su i đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer te zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. Prema Kučerinoj zamisli, Zvjezdarnica je trebala biti društvena, samostalna od Sveučilišta. Gradska uprava za Zvjezdarnicu mu je ustupila Popov toranj, pri čemu je odlučujuća bila naklonost gradonačelnika Adolfa Mošinskog. Radi prikupljanja sredstava Kučera se obratio narodu i Zemaljskoj vladi, posebno za kupnju glavnog teleskopa i za uređenje Zvjezdarnice, odnosno za „oživotvorenje hrvatskog hrama božici neba Uraniji“ kako je pisalo u jednom pozivu. Ukupno je bilo više od 400 donatora. Za potrebe Zvjezdarnice na Popovom tornju je skinut krov, dograđen treći kat s terasom i postavljena pokretna kupola za teleskop koji je bio izrađen u Munchenu 1901. s otvorom objektiva od 16 centimetara. Uz teleskop je bio i polarizacijski helioskop za direktna motrenja Sunca.

Zvjezdarnica je otvorena 5. prosinca 1903., a Kučera je kao prvi njen predstojnik na otvorenju održao predavanje pod naslovom Astronomija u kolu prirodnih nauka. Na astronomskom kongresu u Jeni 1906. Kučera je ostvario poznanstva s mnogim poznatim astronomima toga vremena, te uspio potaknuti upravitelja zvjezdarnice u Heidelbergu Maxa Wolfa da asteroidu promjera 93 kilometra koji je ta zvjezdarnica otkrila te godine pod rednim brojem 589 dade ime Croatia u čast osnutka zagrebačke Zvjezdarnice, što je i ostvareno 1909.

Važan Kučerin životni pothvat koji mu je osigurao trajan spomen u hrvatskoj znanosti su njegova publicistička djela u kojima je širokim pučkim slojevima objašnjavao i najzamršenije znanstvene fenomene i tehnička dostignuća. Prvo djelo, Crte o magnetizmu i elektricitetu, Kučera je objavio 1891. u Poučnoj knjižnici Matice hrvatske i u njemu opisao električni tramvaj, električni brzojav, telefon, mikrofon i električnu rasvjetu. Iduća knjiga, Naše nebo, najpoznatije je Kučerino djelo, objavljeno 1895. i ponovno 1912. i 1930. Uslijedila je knjiga Prirodni zakonik. Magnetizam i elektricitet iz 1897., a iste godine i knjiga Vrieme u kojoj objašnjava atmosferske pojave. U knjizi Valovi i zrake iz 1903. među ostalim je iznio početke radiotehnike, 1915. je objavio knjigu Gibanja i sile, a 1925. objasnio radio tehniku u knjizi Telegraf i telefon bez žica. Bilo je to u vrijeme kada je Kučera od 1924. do 1926. bio prvi predsjednik Radio-kluba Zagreb i kao takav podnio molbu Ministarstvu pošta i telegrafa u Beogradu za dodjelu koncesije Rado-stanici Zagreb koja je pokrenuta 1926. Zbog zasluga za početke radijskog emitiranja u Hrvatskoj Kučera je 1926. postao počasni predsjednik Radio-kluba. Kučera je mnogo pisao o elektricitetu i elektrotehnici pa ga se smatra jednim od osnivača hrvatske elektotehnike jer je svojim člancima o elektricitetu mnoge mlade potaknuo da studiraju elektrotehniku. Također, prvi je u Hrvatskoj, 1897., objavio u Viencu prikaz rendgenskog zračenja, dvije godine nakon otkrića.

Kučera je važan i kao autor udžbenika Općena aritmetika i algebra za više razrede srednjih škola (1898.), Počela fizike na osnovu iskustva i pokusa za niže razrede srednjih i njima sličnih škola (1899., osam izdanja do 1926), Metodička zbirka primjera i zadaća iz općene aritmetike i algebre s osobitim obzirom na primjene u geometriji, fizici i kemiji (1900.) i Eksperimentalna fizika na osnovi novijega mišljenja za više razrede srednjih i njima sličnih škola (1902.). Bio je i suautor tekstova o novijim električnim pojavama i izumima te dinamu izmjenične struje kao izvoru jakih struja u nizu Matice hrvatske Novovjeki izumi u nauci, obrtu i umjetnosti (1910., 1913.).

Oton Kučera bio je vrlo aktivan u društvenom životu. Od 1892. bio je član Hrvatskog planinarskoga društva, a od 1900. do 1902. i njegov tajnik te od 1924. začasni član. U svojim je člancima popularizirao planinarstvo i predvidio njegovu popularnost u 20. stoljeću pa je 1900. napisao: „Što je Zagrebu Sljeme, pokazat će se u punoj slavi, kad se stanovništvo grada bar podvostruči.“ Planinarstvom se Kučera dakako bavio i aktivno, a 1907. se penjao čak i po Alpama u Švicarskoj.

Od 1908. do 1911. te od 1930. do 1931. Kučera je bio i predsjednik Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, a 1910. i predsjednik Hrvatskog prirodoslovnog društva. Vrhunac Kučerinom društvenog angažmana bilo je njegovo vođenje Matice hrvatske kojoj je bio predsjednik od 1909. do 1917. U njegovo vrijeme, 1912., Matica dalmatinska prestala je postojali kao samostalna udruga i spojila se s Maticom hrvatskom koja je time počela djelovati i u Dalmaciji. Rad Matice hrvatske bio je zabranjen za vrijeme Prvog svjetskog rata, no Kučera se uspio izboriti da se nastavi njen izdavački rad. Zbog svojih zasluga Kučera je 1907. izabran za člana Družbe „Braća hrvatskog zmaja“, a titulu je odabrao prema svom rodnom gradu – Zmaj petrinjski.

Oton Kučera umro je u Zagrebu 29. prosinca 1931., 89 godine prije nego će istog datuma potres razoriti njegov rodni grad Petrinju. Kako je pisalo u nekrologu, „uzvinuo se zvijezdama“. Oton Kučera i danas se nalazi među zvijezdama: prvi asteroid koji je 1996. otkrila zvjezdarnica u Višnjanu, pod rednim brojem 7364, dobio je 2001. ime po njemu, Otonkucera.