OLIVERA LENĐEL: KADA UĐEM U VUKOVARSKU BOLNICU EMOCIJE NAVIRU I GORIM IZNUTRA

Rusinka po nacionalnosti Olivera Lenđel bila je medicinska sestra 1991. u bolnici u Vukovaru gdje je ostala do pada grada. U Vukovaru je izgubila supruga, a braniteljski status dobila je kao pripadnica 204. vukovarske brigade

-Ako hoćete živjeti i ostati normalni, morate neke stvari u sebi posložiti i ići dalje. Ne možete zabiti glavu u pijesak kao da ništa nije bilo. Bilo je puno toga strašnoga i teškoga, ali od strahota u Vukovaru prošlo je trideset dvije godine i naučila sam se nositi sa stresom radeći na sebi – govori Olivera Lenđel, rođena Bođanec, medicinska sestra koja je radila u bolnici u Vukovaru 1991. Ta je bolnica proglašena ratnom te je Lenđel, kao i ostalo medicinsko osoblje, dobila status braniteljice Domovinskog rata kao pripadnica 204. vukovarske brigade. Lenđel je Rusinka po nacionalnosti, rođena je 1960. u Bačkoj Topoli u Vojvodini i živjela je s roditeljima u Ruskom Krsturu do završetka srednje medicinske škole kada se zaposlila u vukovarskoj bolnici. Imala je već dvanaest godina radnoga staža kada su bivša JNA i srpska paravojska izvršile agresiju na Hrvatsku i proživjela je strahote Vukovara danonoćno radeći u ratnoj bolnici koja je mjesecima svakodnevno granatirana.

-Ne možete ni zamisliti koliko je teško bilo. Do rata sam radila na internom odjelu u koronarnoj jedinici, a kada je počeo rat svi smo postali ratna kirurgija. Nisam radila u skloništu nego na platou prizemlja nekadašnjeg internog odjela bolnice. Nemate se gdje skloniti, a stalno smo bili izloženi granatiranju jer su na bolnicu padale granate svake sekunde. Bezbroj je ranjenika prošlo kroz moje ruke. U svakom trenutku ih je bilo najmanje sedamdeset koji su čekali pomoć, svakom sam morala prići, dati mu injekciju i previti mu ranu. Bila sam na odjelu za njegu bolesnika, za terapije, injekcije, previjanje. Imali smo radnu obvezu, u bolnici smo živjeli i nismo mogli izlaziti. Moja mala kći bila je s mojom svekrvom u skloništu i jako sam se bojala za nju. Suprug je bio dragovoljac, vukovarski branitelj i tijekom opsade grada samo je dva puta svratio u bolnicu da me vidi i to u vozilu hitne pomoći. Ubijen je nakon pada grada na ulici zajedno s njegovim bratom. Ubili su ih domaći Srbi, znam o kome se radi, ali ne znam tko je od njih pucao. Pokopan je u masovnoj grobnici i identificirala sam ga sedam i pol godina poslije rata – govori Lenđel. U to vrijeme nije imala nikakva kontakta niti sa svojim roditeljima koji nisu imali informacije o tome što se događa. Pratili su vijesti putem medija i nisu znali je li im kći živa. Nakon pada Vukovara njena ju je sestra našla putem neke bosanske radio postaje. Tada je s kćeri i svekrvom bila prognanica u Zagrebu.

-Nismo mislili da će doći do tog stupnja rata i takvih razaranja, nitko nije mislio da će Vukovar pasti. Vjernica sam, svi smo imali krunice i molili smo Boga da nas sačuva. Vjerujete u čuda. U bolnici smo bili veliki optimisti, dolazili su masovno ranjenici, radilo se u nemogućim uvjetima i operiralo ono se što se nikad u životu ne bi operiralo. Uvjeti su bili užasni, nemaš čime, nemaš gdje, nemaš kadra, ali radilo se vrhunski i sve je odrađeno po propisima. Imali smo liječnika transfuziologa iz Zagreba koji je išao po skloništima i nabavljao krv. Bilo je teško i strašno, ali što se medicine tiče radilo se savršeno. Mnogo sam tad naučila. Nisam imala pojma o kirurgiji, ali nije bilo vremena za edukaciju, primaš se i radiš. Naši su ranjenici bili mladi ljudi i znali smo se svi iz grada, ali bilo je dečki iz Našica, Čakovca, Varaždina, Zagreba… Bio si im tamo i psihijatar, psiholog i medicinska sestra. Branitelji su imali silnu volju braniti svoj grad, svi su se željeli što prije vratiti na položaje, čak i oni teško ranjeni. Vjerovali smo da Vukovar ne može pasti, a kad je pao svi smo potonuli – govori Lenđel. Nisu imali dovoljno sanitetskog materijala jer kad je Vukovar opkoljen nije bilo dostave pa su pokupili ono što je bilo u ljekarnama po gradu.

– Antibiotika smo imali koliko smo imali, hrane je bilo za ranjenike, a za nas ako je bilo. Nismo pričali, tamo se šutjelo ili plakalo. Bilo je i Srba liječnika i medicinskog osoblja koji su se normalno ponašali u radu, ali javna je tajna bila da su bili peta kolona. Okupljali su se na kirurgiji i odavali položaje. Iako smo prije rata s nekima bili prijatelji, nismo ostali u kontaktu. Kada je pao Vukovar pred bolnicu su došli autobusi, jedni su išli u Zagreb a drugi u Beograd i svatko je išao na svoju stranu – kaže Lenđel koja je nakon pada grada s kolegama i s nekim ranjenicima otišla u Zagreb. Došli su 22. studenog i smjestili su ih u Interkontinental, danas hotel Westin, a pred Božić 1991. premjestili su ih u vojarnu na Črnomercu.

-U šest sati ujutro 18. studenoga ušle su paravojne srpske postrojbe i rekli da zauzimaju bolnicu, bilo je poznatih nam Srba među njima. Njihov zapovjednik je rekao da je on voditelj bolnice, a mi smo šutjeli i dva dana u takvoj situaciji njegovali pacijente i čekali što će se dogoditi. Oni su bili naoružani i  kontrolirali nas. Rekli su nam 20. studenog da idemo u autobuse za Zagreb, ali su nas prevarili. Odvezli su nas u Šid i dva dana držali zarobljene u vojarni gdje su nas verbalno zlostavljali. U Zagreb smo stigli dva dana kasnije – govori Lenđel. Okupatori nisu čekali ni Liječnike bez granica ni europske promatrače, odveli su sve pokretne pacijente na Ovčaru, kao i dio zaposlenika bolnice.

-Poslije nas je Šljivančanin sve okupio na nekakvom sastanku. Nismo ništa govorili, svi smo šutjeli. Tada je došao europski promatrač, da nije stigao i mi bismo završili na Ovčari kako ne bi ostali živi svjedoci. Dok smo poslije nosili na nosilima naše pacijente rekli smo im vidimo se u Zagrebu, ali tko se vidio, vidio se – govori Lenđel. Danas kada se sretne s ljudima s kojima je dijelila najteže trenutke u životu osjeća neopisivu sreću.

-Uvijek je lijepo sresti ljude koji su 1991. izišli iz Vukovara, svi su mi kao braća. Godinama poslije toga nisam ušla u vukovarsku bolnicu. Rijetko odem, a voljela sam raditi tamo. Poslije svega toga teško mi je ući, emocije naviru i ne mogu se smiriti, gorim iznutra – govori Lenđel. Po dolasku u Zagreb zaposlila se na KBC Rebro u kardio-kriruškom šoku, a poslije mjesec dana Krizni stožer Vukovara premjestio ju je u KB Dubrava gdje je radila u internoj intenzivnoj i u noćnim smjenama. Nakon nekoliko godina shvatili su da kao samohrana majka ima pravo raditi samo dnevne smjena te je premještena u salu za ugradnju stentova i tamo je radila do umirovljenja.

-Meni je to bila terapija, jako sam voljela svoj posao, ali poslije završetka školovanja moje kćeri odlučila sam uzeti obiteljsku mirovinu – govori Lenđel koja se druži s prijateljima iz Vukovara, povremeno ide u Vukovar, šeta svojeg psa…

-Gledam pozitivno i nikoga ne želim zamarati ratom. Priča o ratu uvijek završi vukovarskom bolnicom i suzama. Iz ratne bolnice ostala su prijateljstva za cijeli život, poslije toga smo više nego rođena braća – govori Lenđel koja nije preboljela suprugovu smrt. Ne može se pomiriti s time da ga je netko samo tako ubio na ulici. Kad je pao Vukovar, u noći 19. studenoga on, njegov brat i još jedan susjed krenuli su u središte grada javiti se u stožer.  Presreli su ih domaći Srbi i poubijali.

-Kada sam ga identificirala imao je ključeve od kuće i obiteljske slike, oko 50 naših slika zavezano u vrećici u džepu u jakni, i jedan papirić iz mjesne zajednice. Moja svekrva imala je dva sina i ostala je bez obojice u jednom trenutku. Živjela je još dvadeset godina, ali se od toga gubitka nikad nije oporavila – govori Lenđel.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.