NINA VAVRA, PRVA INTELEKTUALKA MEĐU HRVATSKIM GLUMICAMA
Uz Mariju Ružičku Strozzi najistaknutija hrvatska glumica češkog porijekla bila je Nina Vavra koja je doprinos hrvatskom kazalištu dala ne samo svojim izvedbama na kazališnim daskama, nego i kao prevoditeljica i književnica. Prema ocjeni Branka Gavelle, Nina Vavra bila je prva izrazita žena intelektualac u hrvatskom glumačkom svijetu, dok je Antun Gustav Matoš zapisao da je Nina Vavra glumica velikog i čistog hrvatskog stila.
Rodila se 5. siječnja 1879. u Križevcima gdje joj je otac Vojteh, rodom iz Hrusica u Češkoj, bio profesor na Kraljevskom višem gospodarskom učilištu, dok joj je majka Antonija bila iz poznate križevačke obitelji Štriga. Osnovnu školu pohađala je u Križevcima, a srednju školu u Zagrebu, najprije Višu djevojačku školu, a zatim gimnaziju sestara milosrdnica koju je međutim morala napustiti zbog buntovne naravi. Budući da se još s 12 godina oduševila kazalištem, školovanje je nastavila u Hrvatskoj dramatskoj školi Stjepana Miletića koju je završila 1898. od kad je angažirana u Hrvatskom narodnom kazalištu gdje je djelovala punih 40 godina kao glumica, osim u razdoblju 1921. – 1922. kad je djelovala u Splitu. Prva uloga bio joj je paž u Shakespeareovoj drami Henrik IV. 1897., još dok je bila učenica Miletićeve škole. U redovitom programu HNK nastupila je prvi put 1898. u Corneilleovoj drami Cid. Milivoj Dežman u svojoj je kritici napisao da je debitantica Vavra „impozantna pojava žarkih očiju i nešto oporog glasa.“
Nastupala je u brojnim ulogama, od klasične tragedije do moderne drame, u početku igrajući uloge naivnih žena u sentimentalnim dramama i komedijama, a zatim u ulogama žena i majki gdje je pokazala jak dramatički izraz. Zahvaljujući snažnom temperamentu, iznimnoj dikciji i vrsnoj interpretaciji i komičnih i tragičnih uloga, podjednako je uspješno tumačila uloge različitih snažnih ženskih likova. Najuspješnijom ulogom smatrana je Hasanaginica u istoimenoj drami Milana Ogrizovića, a ostale važnije uloge bile su joj: Pelinka (I. Gundulić, Dubravka), Maca (J. Freudenreich, Graničari), Jele i Mare (I. Vojnović, Ekvinocij i Maškarate ispod kuplja), Kata (S. Tucić, Povratak), Tamara (F. Galović), Eva i Žena (M. Krleža, Vučjak, Adam i Eva), Lenka (J. Kulundžić, Ponoć), Kaja (J. Ivakić, Inoče) i Stanka (A. Muradbegović, Bijesno pseto). U klasičnom repertoaru istaknula se kao Kasandra (Eshil, Orestija), Elektra i Antigona (Sofoklo), Andromaha (Euripid, Trojanke). Bila je Shakespeareova Margareta (Rikard III.), Kasandra (Troilo i Kresida), Gertruda (Hamlet), Helena i Hipolita (San ljetne noći), Regan (Kralj Lear) i Valerija (Koriolan), Corneilleova Kraljevna (Cid) i Molièreova Dorina (Tartuffe). Istaknula se i kao Marinka i Anisja (L. N. Tolstoj, Moć tmine) te Sofija (A. P. Čehov, Ujak Vanja), Schillerova Amalija i Kraljica Elizabeta (Razbojnici i Marija Stuart), Grillparzerova Medeja, Hebbelova Judita, Hauptmannova Roza Bernd, Lujza (Tkalci) i Gđa Henschel (Kirijaš Henschel), Schönherrova Žena (Žena i vrag) te u Ibsenovim djelima kao Rebeka West (Rosmersholm), Gđa Alving (Sablasti) i Gina (Divlja patka), a u Strindbergovima kao Julija (Gospođica Julija), Eliza (Lomača) i Gđa Heyst (Uskrs). Milan Begović je za Ninu Vavru napisao da ona ne igra svoje uloge, već ih živi na sceni.
Nina Vavra gostovala je u svim hrvatskim kazalištima, a 1904. i u Narodnom kazalištu u Pragu, gdje je nastupila na češkom jeziku kao Eva u drami Imre Madácha Čovjekova tragedija. Iako je po ocu bila Čehinja i znala češki, prije izvedbe pohađala je govorne vježbe i tako stekla sigurnost u nastupu koja je bila istaknuta i u kritikama u praškim novinama. Tijekom sezone 1908./1909. gostovala je u Beogradu i Nišu, te ponovno u Beogradu u sezoni 1921./1922.
Nina Vavra zaslužna je za početke hrvatskog filma jer je glumila u prvim hrvatskim igranim filmovima, Matija Gubec iz 1917., prema scenariju Marije Jurić Zagorke, te u filmovima Vragoljanka i Dvije sirote iz 1918. Ovi filmovi nažalost nisu sačuvani.
S češkog i njemačkog prevela je preko 80 kazališnih komada, uključujući i drame iz drugih književnosti prevedene na ova dva jezika, poput Ibsenovih i Strindbergovih. S češkog je prevela i dramu R. U. R. Karela Čapeka u kojoj se po prvi put koristi riječ robot.
Kao književnica najviše je pisala osvrte, u novinama i časopisima, u kojima se uglavnom bavila kazališnim predstavama. Pisala ih je pod pseudonimom Ylajali, zbog bojazni da će joj „književni zanat“ narušiti kazališni uspjeh. Nina Vavra je 1907. napisala i povijesnu dramu Dolazak Hrvata u pet činova koja je u Zagrebu iste godine izvedena anonimno. Pod pseudonimom Ylajali napisala je i dvije novele, Kad vali šute i Žrtva, a neobjavljena joj je za života ostala novela Probuđenje – iz „Ispovijesti jedne starije gospođice“ u kojoj vrlo otvoreno piše i o seksualnosti. Prvi put je objavljena 2010. u knjizi Ivana Peklića Križevačka tragetkinja Nina Vavra u hramu hrvatske Talije.
Nina Vavra se 1908. udala se za glumca i režisera Josipa Bacha s kojim je imala sina Ivana i kćer Vilmu. Ivan Bach postao je povjesničar umjetnosti, a Vilma Bach strastvena ljubiteljica kazališta koje je posjećivala sve do smrti, i to bez ulaznice jer se pozivala na „nepisano obiteljsko pravo“, tj. na zasluge i ugled svojih roditelja.
Nina Vavra posljednji je put nastupila kao glumica 1941. u ulozi učiteljice u istoimenoj drami Daria Niccodemija, a 1939. na proslavi 40. godišnjice svog rada, igrala je ulogu Hekube u Euripidovoj tragediji Trojanke. Tada je već bila bolesna pa je rijetko nastupala. Umrla je u Zagrebu 21. rujna 1942. Ulica Nine Vavre nalazi se u Zagrebu u Voltinom naselju, a ulicu ima i u rodnim Križevcima.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.