NEBO PUNO HIMALAJE
Da je dvorana Slovenskog doma u Zagrebu dvaput veća nego što jest, večeras bi bila popunjena do posljednjeg mjesta jer su mnogi od onih koji su došli na promociju knjige »Nebo puno Himalaje« alpinista Darka Berljaka ostali stajati na hodniku. No nikome nije palo napamet napustiti vrlo zanimljivu promociju u kojoj Berljak opisuje svojih 35 uspona na Himalaju. U publici su bili i neki od alpinista iz ekspedicija koje je vodio, a Branko Šeparović, jedan od njih, pridružio mu se za govornicom te su se zajednički prisjetili uspomena na osvajanje planinskih vrhova visokih 8000 metara.
Nakon što je Darko Šonc, predsjednik Vijeća slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba, otvorio promociju, Berljak je pročitao neke dijelove knjige pisane dokumentarističkim stilom vjerno prikazujući likove, vrijeme i prostor, te protkanim metaforom koja slušatelju prenosi autentični ugođaj Himalaje.
Berljak je o Mont Everestu počeo sanjati 1957. kao sedmogodišnji dječak kad je o njemu gledao dokumentarni film u ondašnjem Kinu Mosor u Zagrebu. Nakon što je 1974. završio alpinističku školu počeo se »kaliti« osvajajući vrhove Triglava i Alpi, a penjao se i po planinama u Rusiji i Keniji… U Nepal je otišao prvi puta 1982. kao vođa Prve zagrebačke himalajske ekspedicije u vrijeme dok su malobrojni stranci dolazili podno Himalaje. Tri godine kasnije, Berljak je ušao u dotad strancima zabranjeni Tibet čiji su stanovnici živjeli načinom koji se nije mijenjao stoljećima. Nakon što je prvi puta udahnuo zrak Himalaje, opčenjen ljeptom njenih mističnih vrhova vraćao im se iznova te u Nepalu i Tibetu bio čak 35 puta.
Uspoređujući taj dio svijeta iz vremena prije 40 godina i danas, Berljak tvrdi kako je razlika u preobrazbi toliko velika kao da se radi o periodu od 200 godina. Nekad podno Himalaje stizalo opasnim blatnjavim putevima i nepremošćenim rijekama, odsjedalo uz svjetlo petrolejke u svratištima, a danas kineska policija krstari asfaltnim cestama, zračna luka u Lhasi u Tibetu više nije blatnjava pista uz koju je drvena kontrolna zgrada nego moderno zdanje osvijetljeno električnom rasvjetom, a alpinisti u baznim logorima više ne pričaju »lovačke priče« uz svijeće nego putem interneta komuniciraju sa svijetom. No ostalo je nešto što ništa ne može promijeniti, na što čovjek ne može utjecati – iskonski i opasno strmi vrhovi Himalaje koje pokušavaju osvojiti samo najhrabriji. Berljak je u prisjećanju na brojne ekspedicije koje je vodio, nekoliko puta istaknuo, kako je više od osvojenih planinskih vrhova, važnije to što su se svi alpinisti koje je vodio vratili kući živi i zdravi.
Promocija je bila popraćena brojnim fotografijama Himalaje, Tibeta i Nepala te njihovih stanovnika koji spokojno obitavaju na visini većoj od 5000 metara. Knjigom »Nebo puno Himalaje« Berljak je zaključio trilogiju nadahnutu odlascima u Nepal i Tibet čime je sažeo više od tri desetljeća intenzivnog odnosa s udaljenim i mističnim krajevima u kojima je boravio ponajviše kao vođa himalajskih alpinističkih ekspedicija. Na Berljakovim ekspedicijama sudjelovali su i brojni slovenski alpinisti koji su na njima ostvarili značajne uspone, a jedan od primjera je prvi slovenski uspon na Mount Everest bez korištenja dodatnog kisika. Alpinizam je inače tema u okviru programa Alpinističkog četvrtka u Slovenskom domu, no ovoga je puta održan srijedom. Ovaj program održava se već šestu godinu uzastopno čime pridonosi popularizaciji alpinizma.