MILAN SACHS – PROSLAVLJENI DIRIGENT ZAGREBAČKE OPERE
Na hrvatskoj i zagrebačkoj opernoj pozornici u proteklih stoljeće i pol, od osnutka Zagrebačke opere 1870., izredali su se mnogi značaji dirigenti o čijem umijeću je presudno ovisila kvaliteta operne produkcije. Među najzaslužnijima bio je Milan Sachs, jedan od mnogih hrvatskih glazbenika rodom iz Češke koji je tijekom više od pola stoljeća djelovanja u Zagrebu ravnao izvedbom više oko 80 djela i znatno utjecao na buduće hrvatske dirigente koji su ga smatrali svojim učiteljem i uzorom.
Milan Sachs rodio se u židovskoj obitelji u Lišovu kraj Českih Budějovica 28. studenog 1884., 1905. završio je studij violine na konzervatoriju u Pragu i odmah postao član orkestra Češke filharmonije. Od 1907. do 1910. bio je koncertni majstor kazališnog orkestra u Beogradu, no zbog kratkovidnosti taj mu je posao postao prenaporan pa je od 1910. i 1911. bio nastavnik na muzičkoj školi u Novom Sadu. No nije se našao niti u pedagoškom poslu. Nakon susreta s ravnateljem Zagrebačke opere Srećkom Albinijem, Sachs dolazi 1911. u Zagreb i postaje koncertni majstor i korepetitor Zagrebačke opere u kojoj već iste godine počinje dirigirati i to zahvaljujući bolesti jednog dirigenta. Uz prekide od 1932. do 1938., kada je bio direktor opere u Brnu, te za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Sachs je do smrti bio operni dirigent u Zagrebu, a u tri navrata, od 1919. do 1921., 1926., te od 1945. do 1955. bio je direktor Opere. Dok je djelovao u Brnu, u tamošnjoj je operi postavio djela Jakova Gotovca (Morana i Ero s onoga svijeta) i Krešimira Baranovića (Licitarsko srce i Imbrek z nosom).
Nakon uspostave NDH Sachs je sa suprugom Leonijom rođenom Rosner preuzeo židovski znak, a u srpnju 1941. prešli su na katoličku vjeru i bili zaštićeni na intervenciju ustaškog zapovjednika Eugena Dide Kvaternika. Bilo im je dozvoljeno da nastave stanovati u svom stanu u Gundulićevoj ulici, ali neko su vrijeme bili sklonjeni u sanatoriju Đure Vranešića na Zelengaju, kao i mnoge druge osobe nepodobne ustaškom režimu. Od travnja 1941. Sachs nije smio dirigirati jer mu nisu priznata arijska prava, ali sve do ožujka 1942. primao je plaću. Tada je umirovljen i u mirovini je bio do 1945. kada je slomom NDH opet vraćen u Operu.
Sachsovo treće direktorsko razdoblje označava doba poslijeratnoga uspona Zagrebačke opere kojemu je osobito doprinio svojim ozbiljnim i odgovornim umjetničkim djelovanjem te odgojem i pripremom opernih pjevača. Bio je uspješan i kao koncertni dirigent, osobito izvedbama djela djela Richarda Wagnera i Richarda Straussa, Beethovenovih simfonija, Smetaninog ciklusa Moja domovina i izvedbama opera Leoša Janáčeka. U opernom se i koncertnom djelovanju zalagao za beskompromisno poštivanje skladateljeva notnog zapisa i što vjernije izvođenje autorskih djela: preciznom je i sugestivnom dirigentskom gestom postizao vrhunske domete izvođačkih ansambala. Manjim brojem različitih skladbi i harmonizacijama folklornih napjeva uspješno se okušao i kao skladatelj. Najpoznatije djelo mu je simfonijska pjesma O sreći, a 1945. izvedena je njegova komična opera Furijanti. Sachs je 1948. u Pragu dirigirao Janáčekovu operu Jenufa i tada mu je ponuđeno mjesto šefa Opere i profesora dirigiranja na konzervatoriju u Pragu, no Sachs nje prihvatio ponudu, već se vratio u Zagreb.
Milan Sachs također je pisao stručne osvrte u novinama i časopisima, a za svoja umjetnika dostignuća dobio je brojna priznanja, među ostalim Nagradu grada Zagreba 1959. i Nagradu Vladimir Nazor 1963. Od 1954. Milan Sachs bio je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je 4. kolovoza 1968. Ime Milana Sachsa nosi ulica u naselju Trstik, kao i dječji vrtić u Folnegovićevom naselju.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.