MARIO ŠIMENC OPERNI PJEVAČ KRISTALNOG TENORA

Veliki trenutak hrvatske kulture zasigurno je bio 2. studenoga 1935. kada je praizvedena najizvođenija hrvatska opera Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Dirigirao je sam autor, režirala Margareta Froman. Miću je pjevao operni velikan Mario Šimenc, za kojega je Gotovac skladao tu iznimno tešku i zahtjevnu ulogu. Đula je bila Gita Gjuranec. Najuspješnije i najpopularnije djelo Jakova Gotovca opera Ero s onoga svijeta odavno je ubrojeno među najuspjelije slavenske komične opere, a od praizvedbe u zagrebačkome HNK 1935. gotovo ne silazi s repertoara svih hrvatskih nacionalnih kuća. Šimenc je u Eri briljirao svojim visokim tonovima.

Mario Šimenc rođen je u slovenskoj Gorici 23. siječnja 1896. Već je kao dijete pjevao u raznim društvima. Završio je Učiteljsku školu. U Prvome svjetskom ratu bio je vojnik. Pri kraju rata, 1918., došao je u Trst gdje je angažiran kao dramski glumac u Slovenskoj drami, stoji u njegovoj biografiji. Prijatelji su ga nagovorili da uči pjevanje, a kako je Slovensko narodno gledališče priređivalo dramsko-pjevačke večeri, prvi put je kao pjevač nastupio u duetu iz Prodane nevjeste. Kad su Talijani zapalili središte slovenske kulture, Narodni dom, kazalište se razišlo. Ravnatelj Milan Skrbinšek dobio je godine 1920. angažman u Mariboru i sa sobom je povukao Šimenca kojemu su se ubrzo počele davati važne uloge u drami i opereti. Od 1922. do 1924. bio je član ljubljanske Opere, a od 1924. stalno je djelovao u Zagrebu, tek s kraćim prekidima u Beogradu i Osijeku. U stalan angažman nije ulazio, znajući da će ga Opere zbog jedinstvenih glasovnih vrijednosti uvijek rado zvati. Njegov „bogodan, zdrav, metalan, bogat, toliko plemenito timbriran tenor uvijek je nanovo očaravao i oduševljavao slušatelje“, piše Senečić 1953. u Narodnom listu uz 30. obljetnicu prvoga Šimencova nastupa u Zagrebu gdje je prvi put sa Zdenkom Zikom nastupio 15. studenoga 1923. kao Cavaradossi u Tosci i oduševio publiku i kritiku.

„Skromni nastup toga mladoga slovenskog pjevača ugodno je iznenadio. Vrlo simpatičan glas, pravog lirskog ugodjaja, mek i zvučan za malo je osvojio općinstvo. Izjednačeni registri ugodno djeluju, a izvrsno mu zvuče svi položaji, pisao je kritičar u Riječima. Također i Agramer Tagblatt pun je pohvala njegovu „toplom, bogatom bojama, dobro školovanom lirskom tenoru na kojega već dugo čekamo“.

Skladatelj i glazbeni kritičar Lujo Šafranek-Kavić piše u Obzoru  kako je Šimenc svojim nastupom osvojio publiku u tolikoj mjeri, da je ova svojim burnim oduševljenim povladjivanjem jasno izrazila želju, da ga što prije može pozdraviti kao stalnoga člana zagrebačke opere. Budući su svi tvrdili kako takvih „dragocjenih glasova“ u Zagrebu nema, slovenskog tenora su brzo i angažirali u Operi. To se i dogodilo.
Premda se u prvim osvrtima o Šimencu piše kao o lirskom tenoru, njegov zdrav i snažan blistav dramski glas plemenite boje predodredio ga je za tumača najzahtjevnijih uloga dramskoga repertoara. Zajedno sa Zdenkom Zikom, koja je ušla u stalni angažman, bio je protagonist nekoliko važnih prvih hrvatskih izvedbi opera, a zajedno su nastupali i u Pikovoj dami Čajkovskog. U povijest zagrebačke Opere ulaze kao idealan par u dramskome repertoaru. Prva premijera u kojoj su nastupili bio je Lohengrin u veljači 1925. Novosti su ga nahvalile pišući kako su sjaj njegova tenora i mladenačka svježina glasa s pravom oduševili publiku, koja je nakon poznate priče o Gralu pljeskala na otvorenoj sceni.

Šimenc je sa Zikovom nastupio u izvedbi Verdijeva Requiema u svibnju 1926. godine. Bio je i sudionik prvog izravnog radijskog opernog prijenosa u nas – Rusalke. Nizao je premijere, između ostalih nastupio je u ulozi Berivoja Radoša na praizvedbi opere Medvedgradska kraljica Šafraneka-Kavića 29. rujna 1927. s Martom Griff-Pospišil u naslovnoj ulozi. Sa Zdenkom Zikom bio je Chevalier des Grieux na prvoj hrvatskoj izvedbi Puccinijeve Manon Lescaut u siječnju 1926. Taj „par iz snova“ ponovno je oduševio na prvoj hrvatskoj izvedbi Giordanove opere André Chénier u studenome 1927. Šimenc je kao Chénier, kako pišu Novosti 12. studenoga, „ponovno dokumentirao što on znači za našu operu. Posljednja premijera Šimenca sa Zikovom i njihov veliki uspjeh bila je prva hrvatska izvedba Puccinijeve Turandot u svibnju 1928. Šimenc je, prema pisanju Novosti 30. svibnja, „kao obično, tako i sada dao mnogo snage i heroizma svojoj partiji i potpuno je zadovoljio“.
Odlaskom Zdenke Zike najprije u Prag, a zatim u Bečku državnu operu, i dolaskom Zinke Kunc, zagrebačka Opera dobila je nov sjajan par za uloge dramskoga repertoara.

Kada je Šimenc godine 1934. nastupio u Židovki, kritičar Jutarnjeg lista napisao je 10. ožujka 1934. da je „doživio kao Eleazar senzacionalan uspjeh“ i dodao da „poslije Milke Ternine nitko u Zagrebu nije uz pljesak doživio tolike ovacije koliko je dobio Mario Šimenc. Publika je toliko pljeskala, da se nije moglo započeti s posljednjom slikom, i ako je dirigent dao nekoliko puta znak za početak orkestru.“ Nadalje, briljirao je i u baruna Trenka. Tako je Šafranek-Kavić u Obzoru 20. veljače 1932. pisao da je bio senzacija u smislu najugodnijeg iznenađenja za one koji su bili skeptični.Dinamika njegovog glasa zadovoljila je i najstrožeg kritičara.

Šimenc je u svijetu gostovao kao član zagrebačke Opere. Pjevao je u Národnom divadlu u Pragu, Bologni, Budimpešti, Gradskoj operi u Berlinu… U Zagrebu je ostvario tridesetak uloga, između ostaloga Otella, Don Alvara u operi Moć sudbine i Don Joséa u Carmen. Šimencovo sjajno razdoblje trajalo je do dolaska Josipa Gostiča 1937., ali je nastupao i kasnije. Kroz tisak se stalno provlači podatak da za vrijeme rata nije nastupao, što nije točno, jer je u Zagrebu pjevao Manrica, baruna Trenka, Sokolovića u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Pedra u U dolini, Canija, Don Joséa, Eru i Calafa. U prvoj poslijeratnoj sezoni 1945./1946. pjevao je u izvedbama obnove opere U dolini, i zajedno s Gostičem na premijeri Janáčekove Jenufe u ožujku 1946. Neko je vrijeme djelovao u Skoplju i pomogao počecima sustavnoga opernog života u Makedoniji. Umro je u Zagrebu od posljedica šećerne bolesti 26. studenoga 1958. godine.
Publika je voljela Marija Šimenca kao umjetnika i kao čovjeka. Osvajao je ne samo jedinstvenom ljepotom glasa i nekim veličanstvenim kreacijama nego i svojom jednostavnošću, gotovo prostodušnošću, i radošću. U povijesti hrvatske opere ostat će zapamćen ne samo kao prvi Ero nego i kao jedan od njezinih najboljih i najomiljenijih pjevača.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.