MARIJA RUŽIČKA STROZZI – NAJVEĆA KRALJICA HRVATSKOG GLUMIŠTA

Među hrvatskim scenskim umjetnicima nezaobilazno mjesto pripada Mariji Ružički Strozzi, jednoj od najpoznatijih i najvećih hrvatskih glumica svih vremena, koja je na pozornici bila prisutna gotovo 70 godina i ostvarila oko 600 uloga i više tisuća nastupa, kao nijedna hrvatska glumica prije ni nakon nje.

Rodila se 3. kolovoza 1850. u gradiću Litovelu u Moravskoj, a istog dana njen otac, mladi glazbenik Leopold Ružička, otišao je u obližnju gostionicu proslaviti rođenje kćeri, ne sluteći da će jedan slučajni susret sudbonosno utjecati na njegov život. Ružička je te večeri u gostionici upoznao članove jedne njemačke kazališne družine u kojoj je bio i zagrebački glumac Josip Freudenreich, porijeklom također iz Moravske. Dok je družina gostovala u Litovelu, Ružička i Freudenreich su se svakodnevno sastajali i razgovarali, a prije odlaska iz Moravske Freudenreich je poslao pismo upravitelju zagrebačkog kazališta Dimitriju Demeteru i obavijestio ga da je u jednom gradiću našao glazbenika koji bi bio vrlo koristan u kazališnom orkestru Zagreba. Demeter je prihvatio Freudenreichov prijedlog i za nekoliko tjedana Ružički je stigla ponuda za angažman. Kad je uvjerio i svoju suprugu Tereziju da mu se napokon pružila prilika da postane član orkestra jednog ozbiljnog kazališta, s obitelji je krenuo u Hrvatsku. Kći Marija, čijem rođenju može zahvaliti ovakvu sreću, tada je imala tek četiri mjeseca. Po dolasku u Hrvatsku obitelj Ružička bila je zadovoljna, ali nakon četiri godine materijalne brige natjerale su Leopolda Ružičku da napusti Zagreb i njegovo kazalište. S obitelji se preselio u Varaždinske Toplice i radio kao službenik, no sreća nije dugo trajala. Veliki požar u gradu bio je koban za Ružičku koji je sudjelujući u gašenju obolio od upale pluća i umro u 30. godini života. Unatoč tragičnom gubitku, Terezija Ružička odlučila je s kćerkom ostati u Varaždinskim Toplicama gdje se bavila izradom poznate češke čipke. Marija je ondje završila osnovnu školu, a 1860. se s majkom vratila u Zagreb i upisala u njemačku srednju školu kod sestara milosrdnica. Počela je glumiti u predstavama na samostanskim svečanostima, a bila je zapažena i po zvonkom glasu. Majka koja ju je redovito vodila u kazalište upisala je stoga Mariju 1865. na pjevački tečaj Glazbenog zavoda, gdje je učitelj pjevanja Vatroslav Lichtenegger otkrio da ima velik potencijal i želio joj je osigurati stupendiju konzervatorija u Beču. No uporno vježbanje uzrokovalo je gubitak glasa i san o glazbenoj karijeri se izjalovio. No u Marijinom životu opet se pojavio Josip Freudenreich, stari očev prijatelj, upravitelj gradskog kazališta. Oduševljen Marijinom atraktivnom pojavom, šarmom i lijepim glasom, nagovorio je 1867. Tereziju da kćer dovede na probu u kazalište. Time je započela najdugovječnija hrvatska kazališna karijera – Marija Ružička nastupila je 2. siječnja 1868. kao Jeane d’Eyre u drami Lowoodska sirota Charlotte Birsch Pfeiffer i oduševila kritičare. Svjesna da učenjem uloga neće steći potrebnu naobrazbu, potajno je kupovala školske knjige viših razreda i u slobodno vrijeme učila iz njih. Privatno je učila francuski kako bi u originalu mogla čitati francusku dramsku literaturu čiji su joj ženski likovi bili najbliži. Kao mlada glumica, Marija Ružička u sezoni je igrala 30 do 50 uloga i ubrzo je stekla veliku rutinu.

Na početku karijere Marija Ružička upoznaje Ferdinanda Strozzija, nastavnika matematike na zagrebačkoj realnoj gimnaziji, potomka stare firentinske plemićke obitelji s titulom markiza. Za njega se udala 1871. i od tada se potpisivala kao Marija markiza Ružička Strozzi. Svog je supruga iz svijeta brojki približila kazalištu pa je Ferdinand Strozzi počeo prevoditi i adaptirati dramske tekstove s njemačkog i talijanskog. Marija Ružička Strozzi rodila je osmero djece, a nastupala je doslovce do porođaja, skrivajući trudnoću zategnuta u steznike jer bi tražeći porodiljni dopust dobila otkaz. Materijalne prilike u kazalištu bile su vrlo teške pa su glumci 1878. organizirali i štrajk i počeli tražiti angažman drugdje. Marija Ružička Strozzi otišla je na audiciju u Beč, i to u Burgtheater gdje je oduševila komisiju svojom ulogom proročice Debore te joj je ponuđen angažman.No Marija Ružička Strozzi ga nije prihvatila i nije otišla iz Zagreba. U svoj dnevnik upisala je: „Život mi je težak, no nikada ne bih napustila Zagreb. Ja sam tu i ostajem tu iako mene i moju djecu bije nevolja, naročito zimi u mrzloj sobi kad noću učim uloge i smrznute noge zamatam u gunj.“

Marija Ružička Strozzi gostovala je u Pragu, Brnu, Sofiji i cijeloj Hrvatskoj. Svuda je dočekivana ovacijama, cvijećem, darovima, priznanjima. Dok je 1905. bila na gostovanju u Sofiji umro joj je suprug, no uprava tamošnjeg kazališta zatajila je brzojav kojim joj javljaju njegovu smrt jer ionako ne bi stigla na sprovod, a prekid gostovanja bio bi neprocjenjiva šteta. Od osmero djece samo troje je doživjelo odraslu dob, no sin Donato je umro tijekom Prvog svjetskog rata u zarobljeničkom logoru u Rusiji. Drugo dvoje Marijine djece također je ostavilo traga u hrvatskoj kulturi – kći Maja Strozzi Pečić bila je svjetski poznata operna pjevačica, za koju je Thomas Mann napisao da je možda najljepši sopran obiju hemisfera, a sin Tito Strozzi bio je istaknuti glumac i kazališni režiser te najsvestranija osoba u povijesti hrvatskog kazališta. Unuk Marije Ružičke Strozzi, sin Maje Strozzi, bio je skladatelj Boris Papandopulo, a unuka Tita Strozzija i njegove supruge glumice Elize Gerner je glumica Dora Fišter Toš.

Utjeha u njenim obiteljskim tragedijama bila su priznanja koja je Marija Ružička Strozzi dobivala. U HNK je 1918. svečano proslavljena 50. godišnjica njenog djelovanja, a 1928. 60. godišnjica koju je kraljica hrvatskog glumišta proslavila igrajući prizore iz svojih najdražih predstava. Iste godine čehoslovački predsjednik Tomáš Masaryk dodijelio joj je najviše državno odličje, Red bijelog lava. Njena matična kuća najveće joj je priznanje odala 1932. povodom 65. godišnjice djelovanja kad je u foajeu HNK dobila svoje poprsje kao jedina glumica kojoj je ta čast pripala za života. Marija Ružička Strozzi ovjekovječena je i na kazališnim freskama, kao i na zastoru Hrvatski narodni preporod Vlahe Bukovca. Za svoj posljednji jubilej, 85. rođendan, počast joj je iskazala i njena prva domovina. Predsjednik Masaryk uputio joj je čestitku, a u rodnom Litovelu izabrana je počasnom građankom i na rodnoj kući joj je postavljena spomen-ploča. Iste godine izabrana je i počasnom članicom Narodnog kazališta u Pragu. Znala je govoriti da ima dvije domovine: „Onu prvu sjevernu pamtim više po pričanju svoje majke. Ona me nije zaboravila i još se danas brine o meni. Razumljivo da mi je sadašnja, Hrvatska bliža. Tu je moja obitelj, prijatelji, ovoj sam poklonila sve svoje osjećaje i zanose.“ Svoje posljednje uloge odigrala je 1936. u Tolstojevom Uskrsnuću te u Graničarima Josipa Freudenreicha, osobe bez koje ne bi niti došla u Hrvatsku niti zakoračila na kazališne daske i tako se simbolički zatvorio krug jedne impresivne glumačke karijere. Već teško bolesna, Marija Ružička Strozzi nadala se novim ulogama i pred smrt nije govorila „hoću živjeti“, nego „hoću igrati“. Želja joj se nije ostvarila – umrla je 27. rujna 1937. U pogrebnoj povorci koja se kretala od HNK do Mirogoja kao da ju je ispratio cijeli Zagreb koji joj se međutim ni do danas nije odužio imenovanje ulice ili druge javne površine.