MAĐARI POLOŽILI VIJENCE NA SPOMENIK MÓRA JÓKAIJA
Povodom 197. obljetnice rođenja mađarskoga pisca Móra Jókaija, na njegovu su bistu u Aleji književnika na Bundeku u Zagrebu svečano položeni vijenci u organizaciji Vijeća mađarske nacionalne manjine Grada Zagreba. Spomenik Jókaiju otkriven je na inicijativu toga Vijeća 2019. godine, a uz potporu gradova Zagreba i Budimpešte.
Pri polaganju vijenaca okupljenima su se obratili dr. Csaba Demcsák, veleposlanik Mađarske u RH, i izaslanica gradonačelnika Zagreba, Jasna Tomažić, pročelnica Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo. Događaju je priustvovala i Vesna Šimić, pomoćnica pročelnice Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo. Vijence su položili veleposlanik, izaslanica gradonačelnika, Zoltan Balaž Piri, predsjednik VMNMGZ i Ferencne Ranogajec, predsjednica MKD „Ady Endre“.
Ulomak iz eseja „Drava kao motiv u mađarskoj književnosti“ pročitale su članice literarne sekcije MKD “ADy Endre”: „Pored Drave smo, na jednoj od onih beskrajnih brežuljkastih nizina na kojima i divljač zaluta. Šume svih vrsta, tisućljetni javori i johe, a u podnožju šuma voda. Fantastična močvara iz koje, umjesto vodenog cvijeća i šaša, iznenada nikoše visoka, vitka stabla s čijih povinutih grančica korijenje vuče životvorna površina vode. Tu gradi svoje skriveno gnijezdo labud, ovdje stanuju kraljevska čaplja, kormoran, zlatna barska šljuka i druga vrst vodene divljači koja izbjegava čovjeka, od koje tek pokoji, rijetki primjerak zabludi u naseljenije krajeve. Ponegdje, na nekom brdovitijem mjestu, s kojeg se u kasno ljeto povlači voda, raste cvijeće, kakvo se tek nakon velikog potopa moglo naći na zemlji, toliko bujno i nepoznato, svaka travka… Busenje izrasta, gorostasno, iz blatnjave zemlje, ljevkasta puzavica, zimzelen bršljan koji pušta debele vitice poput vinove loze što se pužući s jednog drva na drugo, isprepliću oko njihovih debla, vise vijenci cvijeća s tužnih javora, kao da je neka šumska nimfa ovjenčala svoj sveti gaj. A kad se spusti noć, tek tada započinje život ovih vodenih zemalja, čitava jata močvarnih ptica polijeću u zrak, jednoglasno kreketanje žaba povremeno prekida tužno, zvuku roga nalik glasanje čaplje bubnjare, i zviždanje zelene kornjače. I labud se javio, otpjevao pjesmu u četiri glasa, koju već sad ubrajaju u svijet bajke, jer ovdje nema čovjeka u blizini, ovo je mjesto još uvijek Božje.“