LORENZ JÄGER – VELETRGOVAC, INDUSTRIJALAC, DOBROTVOR
Lorenz /Lovro Jäger uvrstio se u red onih koji su kapitalističko poduzetništvo proširili u vrijeme gospodarskoga poleta u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koje je uspjelo preživjeti krizu 1873. godine i tešku situaciju koja je u Hrvatskoj nastupila nakon uspostave dualističkog sustava. Svojim poduzetničkim duhom i vrsnim poslovanjem uklopio se 80-ih godina 19. stoljeća u stanje industrijske ekonomike na području Slavonije i sjeverne Hrvatske i dao polaznu osnovu za daljnje oblikovanje tvorničkog poduzetništva i radništva. Lorenz /Lovro Jäger rođen je 1829. u Eichstättu, mjestu u Gornjoj Bavarskoj. Doselio je sredinom 19. stoljeća u Moslavinu. Iz rodnog Eichstätta stigao je sa svojim starijim bratom Josefom i tu živio vrlo kratko jer ga već od kraja 50-ih godina 19. stoljeća pratimo kao Osječanina. Jäger je 7. veljače 1859. oženio Tereziju Stolić, a vjenčanje je bilo u baroknoj Crkvi sv. Petra i Pavla. Tada je imao 30 godina, a Terezija 14 godina.
Do početka 70-ih godina 19. stoljeća Lorenz /Lovro Jäger važan je osječki i slavonski veletrgovac drvom i drvnom građom. Budući da se drvo iskorištavalo o trošku kupca, koga su predstavljali drvni industrijalci i trgovci drvom, Jäger se od toga vremena – otvorivši prvu pilanu, a potom i ostale – u potonjim godinama javlja i kao veletrgovac i drvni industrijalac. Tako je svoje dotadašnje veletrgovačko djelovanje (kupovina i prodaji drva i drvne mase) usmjerio prema industrijskoj privredi otvorivši tijekom toga desetljeća nekoliko pilana. Tako je 1871. u Čremošnjaku otvorio pilanu s parnim strojem od 60 KS, a tri godine potom proširuje poslovanje, te je od valpovačkog vlastelina baruna Prandaua u 14-godišnji zakup uzeo velike komplekse šuma. Tri godine potom otvara još jednu pilanu s tri parna stroja nedaleko od Bizovca. U svrhu dopremanja drva u pilane izgradio je šumske željeznice (u Egmegju s lokomotivom na parni pogon dok se u Pustinji transport odvijao konjskim zapregama). Jäger postaje jedan od vodećih industrijalaca u preradi drva u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Kao slavonski najveći proizvođač drvne građe proizvode je plasirao u gotovo sve europske zemlje.
Jäger je izgradio zgrade uz prateće sadržaje; uz pilanu Egmegj izgradio je kavane i bolnicu s ljekarnom. U toj pilani, kao i u ostalima, uredio je za radničku djecu učionicu u kojoj je radio jedan učitelj. U Egmegju je za pučku četverorazrednu školu izgradio prostranu školsku zgradu. Jägerova tvrtka sa sjedištem u Osijeku imala je i vlastito Pogrebno društvo i Bolesničku blagajnu za šumske i druge radnike stoji u povijesnim arhivskim zapisima.
Kada je 1885. godine iscrpio šume i ostvario planirani profit, Jäger se povlači te se u Osijeku do svoje smrti posvetio dobrotvornom radu i veći dio svoga imetka usmjerio je prema dobročinstvu. Godine 1885. je kod Gradskog poglavarstva utemeljio Zakladu za pomoć siromašnima. U tu je svrhu odredio 10.700 forinti te od kamata na taj iznos pomagao troje siromaha smještenih u Gradskoj ubožnici. Dvije godine potom za istu nakanu, ali za još sedam siromaha položio je kod Gradskog poglavarstva dodatnih 50.000 forinti. Iste, 1887. godine odvojio je 17.000 forinti za donjogradsku Sveopću zakladnu Hutler-Kohlhofer-Monspergerovu bolnicu te od kamata opskrbljivao sedam mjesta za siromašne bolesnike. Oporukom je nakon Lorenzove smrti 1889. utemeljena Zaklada za žensku siročad s temeljnom glavnicom od 20.00 forinti.
Bio je i jedan od prvih utemeljitelja Slavonskog gospodarskog društva, utemeljenog u Osijeku 17. siječnja 1875. godine. Istodobno je bio redoviti ili začasni član osječkih društava Humanitas, Ignatz, Građanskog streljačkog društva, Katoličkog dobrotvornog ženskog društva i drugih. Kao istaknuti gospodarstvenik uključio se i u politički život Kraljevine Hrvatske i Slavonije pa je 6. studenoga 1886. jednoglasno izabran u Hrvatski sabor kao narodni zastupnik valpovačkog kotara. U Saboru je bio aktivan do studenoga 1888. kada se razbolio i zatražio dopust.
Lorenz Jäger je 1886., na temelju odluke Gradskog poglavarstva, postao počasni građanin grada Osijeka. Godinu dana potom je na temelju gospodarskih dostignuća ostvarenih u razvoju drvne industrije te zapaženog dobrotvornog rada odlikovan viteškim križem cara i kralja Franje Josipa I. Na temelju svega toga, gradsko zastupstvo je nakon njegove smrti 1888. novoizgrađenoj ulici u Gornjem gradu dalo njegovo ime. I danas se ta ulica naziva Ulica Lorenza Jägera.
Preminuo je nakon kratke bolesti u 59-oj godini života u Beču 12. studenoga 1888. godine u sanatoriju liječnika Löwy. Pokop Lorenza Jägera bio je događaj koji je okupio gotovo cijeli politički i društveni svijet grada Osijeka, ali i šire. Na odru su mu iskazane najviše počasti od strane Hrvatskoga sabora, Virovitičke županije, grada Osijeka, grada Valpova, te brojnih društava čiji je bio dobrotvor ili počasni član. Pokopan je na osječkom gornjogradskom groblju.
Osim dijela imovine kojeg je oporučno namijenio rodbini, veliki je dio namijenio u dobrotvorne svrhe. Prema provedenoj ostavini osim nasljednih prava djece, Lorenzove ostavština podijeljena je: Osječkom sirotištu pripalo je 50.000 forinti za ukamaćenje za šest mjesta za djevojčice; barokna župna Crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku dobila je za građenje nove crkve 15.000 forinti, Uboška bolnica u Eichstädtu u Bavarskoj dobila je 30.000 forinti, Zaklada Gradskog uboškog i opskrbnog zavoda dobila je 17.000 forinti na ukamaćenje za sedam mjesta. Oporučno je nakon smrti ostavio i Osijeku 17.000 forinti Gradskom uboškom i opskrbnom zavodu i 50.000 forinti za gradnju gornjogradske župne crkve sv. Petra i Pavla. Lorenzova bivša supruga Terezija imala je u Beču doživotno uživanje od 82.000 forinti, a nakon njene smrti ostatak su nasljeđivala djeca i Zaklade. Preminula je u Beču u Zemaljskom sanatoriju Steinfoh 17. studenoga 1918. u 83-oj godini života.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.