LADISLAV KOČIŠ: PREDAJA NIJE DOLAZILA U OBZIR – ODLUČIO SAM DA IDEMO U PROBOJ

Zapovjednik obrane Laslova, Ladislav Kočiš, Mađar po nacionalnosti, u noći 24. studenoga 1991. izvukao je kolonu od 267 branitelja, ranjenika i civila iz potpuno opkoljenoga sela. Laslovačka satnija, koju je krasilo zajedništvo i visoka borbena motiviranost, ostala je pod zapovjedništvom toga genijalnog vojnog stratega do kraja Domovinskoga rata i borila se na svim bojištima u Hrvatskoj

-Okrenuo sam se da još jednom vidim Laslovo – bio mi je to najteži trenutak u cijelome Domovinskom ratu. Nisam znao radim li dobro i hoću li uspjeti izvući ljude iz okruženja – govori Ladislav Kočiš, zapovjednik obrane Laslova, koji je u noći 24. studenoga 1991., nakon 152 dana obrane, krenuo u proboj iz sela koje je bilo u potpunom okruženju vodeći kolonu od 267 branitelja, ranjenika i civila. Kočiš je Mađar po nacionalnosti, Laslovo je selo udaljeno od Osijeka oko dvadeset kilometara u kojemu Mađari žive stoljećima, a iduće godine obilježit će 850. obljetnicu postojanja. Napad na Laslovo u kojem su Mađari bili većinsko stanovništvo, Hrvata je bilo manje, započeo je 26. lipnja 1991. i krenuo je iz okolnih sela u kojem je živjelo većinsko srpsko stanovništvo. Laslovačka satnija kojom je zapovijedao Kočiš osnovana je 14. srpnja 1991. i bila je u sastavu 106. brigade Zbora narodne garde u Osijeku. Sela Laslovo, Ernestinovo, Antunovac i Tenja zajednički su dali jednu bojnu pri 106. brigadi. U satniji su bili mještani, ali dolazili se u ispomoć i drugi branitelji i vodovi kojima je također zapovijedao Kočiš. Rođen u Laslovu, u kojem su njegovi preci od pamtivijeka, on je kao i ostali mještani najbolje poznavao to područje i ljude, a to se pokazalo dobitnom kombinacijom tijekom obrane  i proboja iz opkoljenoga sela. Laslovačka satnija u početku je imala 90 pa 120 ljudi, broj je ovisio o tome koliko je bilo oružja. Padom vojarni u Osijeku nabavljeno je oružje bivše JNA pa se broj branitelja povećao na 166, a u listopadu je ih je bilo još više.

-Laslovo je branjeno na dvadeset punktova 152 dana, zbog toga se knjiga koju sam napisao zove Laslovo, 152. Izabran sam za zapovjednika obrane jer sam prošao Školu rezervnih oficira u Bileći 1977. godine gdje sam dobio čin rezervnog kapetana JNA i imao potrebno vojno znanje da preuzmem zapovjedništvo. Sami smo stvorili sve: svoj vozni park, sanitet, hranili vojsku i to je dobro funkcioniralo. Pomogli su nam i naši stariji mještani koji su odbili napustiti selo kada smo 22. kolovoza 1991. iselili obitelji jer su počeli ginuti civili – govori Kočiš.

U obrani Laslova poginulo je 48 branitelja, 27 ih je ranjeno, deset je nestalih (četiri branitelja i šest civila) i ne zna im se trag. Laslovčani su poslije rata na sve moguće načine pokušali doznati što je bilo s njima, čak su nudili i novac Srbima za informacije ali uzalud. U znak sjećanja u središtu sela preko puta crkve stoji masivni spomenik na kojem su upisana imena branitelja i civila poginulih u obrani Laslova.

Padom Vukovara, Srbi su sa svim raspoloživim oružjem, tenkovima i pješadijom, krenuli na Laslovo i pritom zauzeli sva okolna nesrpska sela. Nakon pada Ernestinova, sela udaljenoga četiri kilometra, Laslovo se našlo u potpunom okruženju. Izlaza prema Osijeku nije bilo, a iako su se našli u vrlo teškoj situaciji branitelji nisu klonuli duhom.

-Ostali smo vrlo moćni što se tiče morala i odlučnosti da se branimo. Prva dva dana u okruženju imali smo vezu s Osijekom dok Srbi nisu presjekli telefonsku žicu na željezničkom kolodvoru u Ernestinovu. Tada mi je bilo jasno da od obećane vojne pomoći nema ništa, a streljiva i hrane je nestajalo… Mnogi ne znaju, ali ovdje je bio pravi rat a ne nekih sedam vojnika na seoskoj straži. Uspješno smo odbijali upade i pješačke i tenkovske, ali znao sam da ne može to vječno trajati i da moram naći drugo rješenje. Predaja nije dolazila u obzir – odlučio sam da idemo u proboj i dogovorio s nekoliko dozapovjednika Laslovčana koji poznaju teren da izađemo na mjestu gdje su nas najmanje očekivali. Prošli smo kroz kukuruzište, bila je magla i veliki vodostaj kakav se nikad poslije nije dogodio. Tri odvodna kanala spojila su se u rijeku i bilo je teško izaći s ranjenicima ako ne ideš na veliko iznenađenje putem kojem se nitko ne nada. Prošli smo im iza leđa pokraj Ernestinova u noći 24. studenoga. Kolona od 267 ljudi kretala se u teškim uvjetima kroz blato, vodu i maglu od jedan sat poslije ponoći do 4:15 sati ujutro kada smo stigli do trafostanice u Ivanovcu za koji nismo znali je li slobodan – priča Kočiš sjedeći okružen svojim suborcima u Domu kulture u Laslovu. Dok govori njegovo lice, pogled, glas a ni ruke ne odaju emocije koje je u toj teškoj noći proživio. Gazio je vodu do ramena, nosio je oružje u rukama iznad glave, išlo je teško i sporo s ranjenicima, a bilo je i civila koji su ostali do kraja u Laslovu.

-S vojnog aspekta učinio sam što je trebalo, ali uvijek kad pričam o tome govorim – situacija je ta koja diktira. Onoga trenutka kad više nemaš kuda – moraš tražiti rješenje. Našao sam ga u tome da JNA više nije postojala, postojali su samo četnici, srpski dragovoljci koji su preuzeli armijsko oružje željni pljačke bogatih slavonskih sela, kojima je zapovijedao Arkan koji je nekoliko puta dotad neuspješno pokušavao osvojiti Laslovo – govori Kočiš. Kolonu je vodio s dvojicom poljoprivrednika koji su obrađivali njive i vrlo su dobro poznavali područje. Tvrdi da se ta njegova ideja više nikad ne bi mogla realizirati na način kako je to izvedeno te dramatične noći. Odlučujući su bili disciplina, red i zajedništvo branitelja i svih ostalih u koloni.

-Moral i disciplina bili su na visokoj razini, nitko nije ni cigaretu zapalio. Znali smo ako dođe do sukoba nećemo se izvući jer smo nosili osobno oružje, a samo nekoliko njih i mitraljeze i ručne bacače. Takva kolona teško je obranjiva na otvorenom prostoru na kakvom smo bili, zbog toga smo išli težim putem preko odvodnih kanala umjesto na prijelaze na otvorenoj cesti. Neki su predlagali prijelaz preko ceste, ali sam odbio jer jedan protuavionac na takvom prostoru može zbrisati satniju za samo sedam sekundi. Kada smo prešli Bobotski kanal rekao sam vezistu da uključi uređaj za vezu i govorio sam mađarski. S druge strane je bio Hrvat koji je znao mađarski i kojeg sam osobno poznavao. Kada mi je odgovorio na nekoliko pitanja poput imena njegovih brata i sestre bio sam siguran da je on, na takvom uređaju ne prepoznaje se boja glasa i morao sam biti siguran s kime razgovaram. Rekao mi je da izađemo kod trafostanice na putu prema Čepinu gdje će nas dočekati naša vojska – govori Kočiš. Ranjenike su preuzeli i odveli u bolnicu, a laslovačke branitelje uputili su u vojarnu u Osijek gdje su dobili poštedu od pet dana. Nakon toga je Laslovačka satnija išla u Antunovac na prvu crtu obrane Osijeka u rov na temperaturu od minus 17 stupnjeva C. Ta je satnija ostala na okupu sve do kraja Domovinskog rata, bili su na svim ratištima u Hrvatskoj i njome je cijelo vrijeme zapovijedao Kočiš. Drugi težak trenutak bio mu je kada je morao reći svojim suborcima da je gotovo.

-Ostali smo zajedno kao cjelina do završetka Domovinskog rata, 30. lipnja 1996. bio je zvanično kraj rata. Tad nismo imali kuda, nismo znali ništa drugo nego ratovati, bili smo prognanici u tuđim kućama. Iako smo 1991. u Laslovu ginuli, to je bilo „mila majka“ naspram onoga što sam proživio u progonstvu u tih osam godina. Kočiševa supruga je sa sedmogodišnjom kćeri bila izbjegla u Harkanj u Mađarsku gdje ih je primio njegov prijatelj s kojim je igrao nogomet, ali se je u ožujku 1992. vratila i te su godine dobili sina. Sve do 1999. i povratka u Laslovo živjeli su u Osijeku gdje je Kočiš od 1997. do 2004. radio u zapovjedništvu 3. korpusa Hrvatske vojske.

Nikad se nije plašio smrti, niti je o njoj razmišljao ni u najtežim trenucima iako su mu prijatelji i suborci umirali na rukama, ali posebno ga se je dojmila susjedova smrt. Nekoliko dana prije pada Laslova napisao mu je propusnicu da ode posjetiti suprugu u Osijeku koja mu je rodila prvo dijete i rekao da se ne vraća u selo. Nije ga poslušao, vratio se i dan prije proboja raznijela ga je tenkovska granata.

-Kada su moja žena, kći i mati napustili Laslovo, otac nije htio, rekao sam sebi – miran sam što god to značilo i što god bilo. Bio sam na položajima, radili smo ono što smo mislili da trebamo raditi i nikakvu stručnu pomoć nismo imali. Branimir Glavaš, koji je tada je bio alfa i omega za obranu Osijeka, slao nam je odjeću i streljivo, bilo je to sve što smo dobili. To je bio rat, ginulo se, nije bilo vremena za pokazivanje emocija. Slike rata žive u svakome od nas, ali psihički sam dobro, ostao sam čvrst. Ponijele su me emocije kada sam počeo pisati knjigu Laslovo, 152 zbog čega sam stao i mjesec dana čekao da se razbistre da me ne bi odvele u krivome smjeru. Smatram da je nakon 24. studenoga 1991. i dolaska Laslovačke satnije u Ivanovac počela devastacija toga velikog događaja – uzimanje ljudima koji su zaslužili na način da im nisu ništa dali ili nisu dali ono što su zaslužili – govori Kočiš. Ponekad misli da je trebao čin kapetana koji mu je ostao do kraja rata pretvoriti u čin satnika i otići mirno živjeti u Australiji.

-Kada sam 1997. počeo raditi u zapovjedništvu 3. korpusa HV dobio sam čin bojnika, a kad sam trebao dobiti čin pukovnika 2004. onda je predsjednik Stipe Mesić to ukinuo. Nijedan hrvatski predsjednik nije me saslušao, niti ikoga od nas. Odlikovanja imam pet: Red hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u Domovinskom ratu, Red hrvatskog pletera za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenicu Domovinskog rata i Spomenicu domovinske zahvalnosti. Ministar Tomo Medved dodijelio mi je i šesto odlikovanje i čekam uručenje. Ne opterećujem se odlikovanjima, razlikujem što je čast, a što nečast. Nisam uzeo stan, nisam dobio kredit i sve ove godine mirno spavam – govori Kočiš. Nije mu bilo lako vratiti se u razrušeno Laslovo. Bio je među prvima koji su ušli u selo 1997. u kojemu više nije bilo njegove kuće koju je gradio prije rata. U njemu se probudio inat – vratio se i izgradio novu kuću. Živi u Laslovu, predsjednik je Lovačkog društva, druži se s prijateljima suborcima… Nije sretan zbog stanja u kojem je Hrvatska, ali kada bi se ponovila 1991. taj genijalni vojni strateg ponovno bi branio svoje rodno Laslovo i domovinu Hrvatsku.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.