KOLEGE SU BOBIJA MAROTTIJA ZVALE «GLUMAČKI PAPA»

Bobi Marotti, pravim imenom Josip, podrijetlom Slovenac, kazališni, televizijski i filmski glumac rođen je u Mariboru 1922. Glumačku školu završio je 1943. u Zagrebu nakon koje postaje članom partizanskih kazališnih družina. U Glumačkoj školi, kojoj je direktor bio Drago Ivanišević, stekao je Marotti prijatelje s kojima će kasnije često izlaziti na pozornicu ili pred filmske kamere: Mladena Šermenta, Srđana Flegu, Miru Župan i druge. S ponosom je Marotti isticao da je bio učenik dr. Branka Gavelle prema kojem je pokazivao najviše poštovanja. Često je znao pričati kako su svi nastavnici teorijskih predmeta u Glumačkoj školi bili doktori, a studenti su ih oslovljavali profesore. «Doktor, to se znalo, bio je samo dr. Gavella. Već kao stariji, dr. Gavella je koristio štap pri hodanju i to tako da je namjerno štapom udarao po golim stepenicama, najavljujući nama studentima svoj dolazak. Mi studenti smo to prokomentirali na svoj način; Tiho, dolazi štap s Doktorom» – sjećao se Marotti. Zapamtio je i posebna slobodoumna predavanja prof. Vladimira Filipovića. Glumački uzor bio mu je čuveni glumac Dubravko Dujšin, a u kazalištu je glumio zajedno s Leposavom Belom Kangrgom, kasnije Krleža, suprugom književnika Miroslava Krleže. Tu su bili glumac, redatelj i scenarist Vjeko Afrić te glumac i redatelj Joža Rutić.

Poslije je glumio u riječkom teatru, a zatim prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Godine 1953. bio je jedan od osnivača Dramskog kazališta »Gavella«, nekad među Zagrepčanima, zvano «Malo dramsko kazalište» u kojem ostaje glumiti do 1980. Predavao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu od 1958. do 1972., glumio je u Trstu te u mnogim zemljama u kojima je kazalište gostovalo, u Teatru &TD, a 1986. godine postaje članom Glumačke družine Histrion koja svake godine organizira festival komedije Bobijevi dani smijeha u spomen na izuzetnog i velikog glumca i komičara Josipa Bobija Marottija. U Histrionskom domu u Zagrebu nalazi se i njegova bista.

Ostvario je Marotti mnoge kazališne uloge; Gregers (H. Ibsen, Divlja patka), Bobčinski (N. V. Gogolj, Revizor), Sadi (M. Držić, Dundo Maroje), Jago i Klaudije (W. Shakespeare, Othello, Hamlet), Kreont (Sofoklo, Edip), Hadrović, Štijef i A. Boltek (M. Krleža, Vučjak, Kraljevo, U logoru), Hamm (S. Beckett, Svršetak igre), General (J. Genet, Balkon), Svidrigajlov (F. M. Dostojevski, Zločin i kazna), Floki Flèche (R. Marinković, Glorija). Snimio je više od 100 televizijskih emisija i oko 40 filmova, a osobitu je popularnost stekao dječjom serijom Dvadeset slavnih, kao i posuđivanjem glasa Fredu Kremenku u popularnoj dječjoj crtanoj TV seriji Obitelj Kremenko, te Gargamelu i njegovoj kultnoj rečenici: «Pohvatat ću ja vas» u crtanoj seriji Štrumpfovi.

Značajnije filmske uloge Marotti je ostvario u filmovima: Pjevajte nešto ljubavno kao gosp. Hrnjak (2007.), Puška za uspavljivanje kao dr. Javorčić (1997.), Prepoznavanje kao penzioner (1996.), Svaki put kad se rastajemo kao susjed (1994.), Čaruga kao kočijaš (1991.), Ljeto za sjećanje (1990.), Vila Orhideja (1988.), Oko kao Lovra Furat (1978.), Roko i Cicibela (1978.), Seljačka buna 1573. (1975.), Glorija kao Glorijin otac (1970.), Prometej s otoka Viševice (1964.), Martin u oblacima kao projektant (1961.), Tri Ane (1959.), Svemirska patrola

(1958.)… Poznatije su mu TV uloge: Odmori se, zaslužio si kao Bambi (2006.), Bitange i princeze kao stanodavac (2005.-2006.), Žutokljunac kao ratnik (2005.), Kad zvoni? kao umirovljenik (2005.), Naša mala klinika kao dr. Butina (2005.), Obećana zemlja (2002.), Putovanje u Vučjak kao Lujo (1986.), Nepokoreni grad (1981.), Mathias Sandorf (1979.), Anno domini 1573. (1979.), Đavolje sjeme (1979.), U registraturi kao Illustrissimus (1974.). Glumio je u televizijskim dramama (Z. Bajsić, Varalice, 1965; J. Juvančić, Maestrova smrt, 1968) i serijama (J. Marušić, U registraturi).

Marotti je jedan od rijetkih građana Hrvatske koji je uživo vidio njemačkog nacističkog vođu Adolfa Hitlera, bilo je to 1941. godine kad je Hitler došao u Marottijev rodni Maribor. Marotti je tad bio član SKOJ-a, (Savez komunističke omladine Jugoslavije) te je dobio zadatak baciti letke antifašističkog sadržaja. Poslije je pričao da je imao sreću što je za lokaciju dobio dio Maribora na desnoj obali Drave jer su se na lijevoj obali skupili svi koji su podržavali naciste. Tako je bio siguran da na svojoj strani neće imati problema, iako nije niti bio svjestan opasnosti kojoj se izložio. Nakon Drugog svjetskog rata ispostavilo se da je Marotti bio jedini koji je uspio baciti sve letke, a njegovi preživjeli drugovi su rekli da je imao sreće što je izvukao živu glavu. Nikad se Marotti nije sramio svoje partizanske, antifašističke i ljevičarske ideološke orijentacije i političke opredijeljenosti. Često je isticao kako su ga njegovi prijatelji i znanci, kad se poslije oslobođenja vratio u Zagreb, pitali: Jesi li pucao? Jesi li koga ubio? «Ja se tim pitanjima nisam čudio. Čovjek mora proživjeti i preživjeti neke stvari da bi ih shvatio. Može li čovjek znati što je ljubavna patnja ako nije nesretno ljubio. Ni ratne strahote ne možeš potpuno shvatiti ako ih nisi doživio i bio učesnikom», odgovarao bi Marotti.

Bio je rado viđen gost u svim društvima, duhovit i zabavan uveseljavao je društvo u njemu omiljenom nekadašnjem popularnom zagrebačkom kafiću Mocca u blizini glavnog trga u koji je zalazio sve do kraja života, a njegove su ga kolege zvale «glumački papa».

Velik je Marottijev doprinos napretku kazališne i filmske umjetnosti u Hrvatskoj, nositelj je i dobitnik mnogih nagrada i priznanja, a 1983. godine dodijeljena mu je nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo. Josip Bobi Marotti umro je u Zagrebu 2011. godine u 89. godini života i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.