JAROSLAV ŠIDAK, ODGOJITELJ MNOGIH NARAŠTAJA HRVATSKIH POVJESNIČARA
Hrvatsku historiografiju druge polovice 20. stoljeća svojim je djelom kao znanstvenik i nastavnik trajno obilježio Jaroslav Šidak koji je odgojio mnogo naraštaja hrvatskih povjesničara te njegova ostavština živi i danas. Rodio se 4. siječnja 1903. u Beču u češkoj obitelji Šidák. Njegov otac Franz bio je rodom iz Retza na austrijsko-moravskoj granici, a majka Božena Madrová iz Plumlova kraj Olomouca. Obitelj se 1909. doselila u Zagreb gdje je Franz Šidák pohrvatio ime u Franju Šidaka i kao glazbenik postao 1909. član kazališnog orkestra. Od 1923. izdavao je časopis Jugoslavenski muzičar (od 1930. Muzički informator), a najpoznatiji je po svom poduzeću Muzička naklada, osnovanom 1928., koje je u Ilici 40, kod Dežmanova prolaza, imalo kultnu prodavaonicu notnog materijala. Kasnije ju je vodio srednji sin Franjo. Najmlađi sin Miloš bio je nakon 1945. ravnatelj češkog internata u Daruvaru i učitelj u češkim školama.
Bečki Čeh Jaroslav Šidak vrlo se brzo uklopio u hrvatsku sredinu, a mjestom rođenja kao da je stekao poznatu bečku uglađenost i dobrotu, koja ga je karakterizirala u odrasloj dobi. U Zagrebu je 1913. završio osnovnu školu u Samostanskoj (današnjoj Varšavskoj) ulici, a 1922. maturirao je na II. klasičnoj gimnaziji. Zbog teškog materijalnog stanja obitelji već kao učenik svirao je klavir na projekcijama nijemih filmova. Kasnije je tijekom ljeta svirao čak i na turističkim brodovima. Iako je imao smisla za glazbu, upisao je studij povijesti i geografije te diplomirao 1926. Od 1923. do 1930. bio je urednik časopisa Jugoslavenski muzičar koji je izdavao njegov otac, a od 1934. do 1940. bio je profesor povijesti i zemljopisa na Realnoj gimnaziji u Senju. Doktorat povijesti stekao je 1935. radnjom o Crkvi bosanskoj kod mentora Ferde Šišića. Od 1940. Šidak ponovno djeluje u Zagrebu kao profesor Klasične gimnazije, a kad je iste godine, nakon osnutka Banovine Hrvatske, u Zagrebu osnovan Hrvatski izdavalački bibliografski zavod s ciljem izdavanja Hrvatske enciklopedije, Šidaka su angažirali u tom projektu te je prešao u to poduzeće 1941. Bio je član uredništva Hrvatske enciklopedije koja je u pet svezaka izlazila u doba Nezavisne Države Hrvatske. Napisao je oko 50 natuknica, uglavnom iz hrvatske povijesti, a bio je i autor opširne natuknice o češkoj povijesti na 13 stranica. Kasnije, od 1955. do 1971., pisao je natuknice uglavnom iz hrvatske i češke povijesti u Enciklopediji Jugoslavije.
Kao povjesničar, Šidak se postupno s bavljenja Crkvom bosanskom preorijentirao na teme iz kasnijih razdoblja, poput Seljačke bune 1573. i Zrinsko-frankopanske urote, a posebno na teme iz 19. stoljeća, od Hrvatskog preporoda, revolucije 1848. do pravaštva i drugih ideologija. Bavio se i pojedinim segmentima hrvatsko-čeških odnosa. Od 1943. Šidak je radio kao profesor na Filozofskom fakultetu gdje je predavao i nakon što je 1973. otišao u mirovinu. Najprije je bio docent na Katedri za hrvatsku povijest, a 1945. prešao je na Katedru opće povijesti novog vijeka, gdje 1953. postaje redoviti profesor. Godine 1958. opet se vraća na Katedru za hrvatsku povijest i postaje njen predstojnik. Od 1954. do 1955. Jaroslav Šidak bio je dekan Filozofskog fakulteta. Za hrvatsku historiografiju značajan je i kao pokretač i prvi urednik časopisa Historijski zbornik kojeg je uređivao sve do 1984. te bio poznat po svojoj pedantnosti i istančanom osjećaju ne samo za znanstvenu točnost, nego i za jezičnu i stilsku ispravnost.
Jaroslava Šidaka njegovi studenti pamte kao velikog erudita s golemim znanjem o gotovo svim razdobljima povijesti te o razvoju historiografije. Njegova predavanja i rasprave odlikovali su se jasnoćom izražaja i finim, svima razumljivim stilom. Šidak je smatrao da bi svaki dobar predavač na fakultetu najprije trebao neko vrijeme raditi kao nastavnik u gimnaziji, a zatim se postupno, uz mentora, na fakultetu osposobljavati za znanstveni rad i sveučilišnu nastavu. Bio je strog profesor koji je od svojih studenata tražio široko znanje, vrsno poznavanje povijesnih tema i problema, dugo i mukotrpno istraživanje i proučavanje izvora, snalaženje u literaturi, pedantnost, ali i znanstveno poštenje. Takav njegov pristup nazvan je Šidakovom školom. Nije bio protiv novih pristupa u povijesnoj znanosti, ali smatrao je da on mora biti utemeljen na arhivskom istraživanju kako bi donio nove spoznaje. U vrijeme socijalizma kada se i u historiografiji nametao marksistički svjetonazor, Šidak se protivio ideološkim interpretacijama povijesti i uplitanju dnevne politike, ali bio je i protivnik ideologizacije hrvatske povijesti u skladu sa suvremenim pojavama, zbog čega su ga neki u vrijeme Hrvatskog proljeća napadali kao Čeha i predbacivali mu nedostatak hrvatskog nacionalnog osjećaja. Drugi su ga pak znali prozivati i kao klerikalca, makar uopće nije bio vjernik. Iako je djelovao u doba Jugoslavije, hrvatsku povijest promatrao je u njenom srednjoeuropskom kontekstu, među ostalim i zahvaljujući znanju jezika i praćenju inozemne literature na njemačkom i češkom jeziku.
Za Šidaka cilj proučavanja povijesti nije bio pričati priče o velikim događajima, već razrješavati probleme otkrivanjem novih podataka, te je neprestano isticao važnost arhivskih istraživanja. Zbog toga njegov opus uglavnom čine znanstveni radovi, a ne povijesne sinteze. Najvažnije Šidakove knjige su: Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni (1940.), Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogumilstvu (1975.), Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914 (koautor, 1967), Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća (1973.), Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–1849 (1979.), Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti (1981.) te Hrvatski narodni preporod: ilirski pokret (koautor, 1988.). Kad je Sveučilište u Zagrebu 1969. slavilo svoju 300. godišnjicu, upravo je Šidak bio glavni urednik prigodne Spomenice u kojoj je iznio za ono doba hrabru tezu da je Katolički bogoslovni fakultet 1952. iz sastava Sveučilišta isključen de facto, ali ne i de iure, što je bilo jedno od uporišta za povratak tog fakulteta u okrilje Sveučilišta 1992.
Jaroslav Šidak umro je u Zagrebu 25. ožujka 1986. Njegovo ime nosi ulica na Knežiji, kao i nagrada za stranog povjesničara koja se dodjeljuje u sklopu festivala povijesti Kliofest.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.