EPISKOP SIMEON ZLOKOVIĆ – PROMICATELJ EKUMENIZMA
Među visokim dostojanstvenicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj svojim zaslugama, ali i odanošću duhu ekumenizma i otvorenosti prema većinskoj Katoličkoj crkvi i drugim vjerskim zajednicama u drugoj polovici 20. stoljeća ističe se ime episkopa Simeona Zlokovića koji je gotovo 40 godina bio na čelu Eparhije gornjokarlovačke sa sjedištem u Karlovcu.
Pravim imenom Ljubomir Zloković, rodio se 7. travnja 1911. u Bijeloj u Boki kotorskoj od oca Dušana i majke Anete. Osnovnu školu pohađao je u Bijeloj, gimnaziju u Herceg-Novom. Bogosloviju je završio 1934. godine u Cetinju, a na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu diplomirao 1938. Drugi svjetski rat zatekao ga je u Berlinu na postdiplomskom studiju te se vratio u Srbiju i zamonašio u manastiru Rakovici gdje dobiva monaško ime Simeon. Od 1940. do 1941. bio je vjeroučitelj Realne gimnazije u Jagodini, a zatim do 1949. u Trećoj muškoj gimnaziji u Beogradu. Od 1949. do 1951. bio je rektor Bogoslovije svetog Save u manastiru Rakovici, a 1951. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao je Simeona Zlokovića za episkopa Eparhije gornjokarlovačke. Zaredio ga je patrijarh Vikentije, a na hirotoniji su bili i gosti iz Anglikanske i nekih zapadnih crkava, kao i tajnik Ekumenskog savjeta crkava u Ženevi. Eparhija u koju je episkop Simeon došao teško je stradala u Drugom svjetskom ratu. Zatekao je 14 svećenika te dvadesetak crkava u funkciji od predratnih 205, dok je predratni polumiljunski broj vjernika u 146 eparhija bio prepolovljen. Rušenje crkava nastavilo se sve do sredine pedesetih godina jer su komunističke vlasti tada bile neprijateljski nastrojene prema svim vjerskim zajednicama kojima su oduzeta i brojna materijalna dobra. Novi episkop je međutim prionuo i duhovnoj i materijalnoj obnovi svoje eparhije. Obilazio je narod, hrabrio ga da ustraje u vjeri i postupno se počeo povećavati broj novih svećenika. Iako su ratne rane dugo bile žive, episkop Simeon pozivao je na oprost i ljubav pa je tako na posvećenju nove pravoslavne crkve u Glini, sagrađene umjesto one koju su 1941. porušili ustaše, kazao: „Ova crkva nije prkos-crkva. Ona je plod ljubavi i odanosti svojoj vjeri i Crkvi. U ovoj crkvi propovijedat će se najsvetija načela nauke Hristove: ljubav, mir i dobra volja među ljudima, među braćom, među svim narodima svijeta, djeci istog Oca nebeskog. U njoj ćemo se moliti Bogu za sve nas, za domove vaše, za djecu vašu, za napredak i blagostanje otadžbine naše i za dobro svih ljudi u svem svijetu Božjem… U prirodi uživamo u ljepoti raznovrsnosti njenih, koje raznovrsnosti ipak uvijek čine sklad. Zašto nam onda smeta raznovrsnost i posebnost kod ljudi, naroda i vjera. Zašto mi, kad je u pitanju čovjek, vidimo samo sebe i po sebi mjerimo ljude oko sebe, a ne podnosimo nikakve razlike. Ako kao hrišćani najprije smo pozvani da unosimo duh trpeljivosti i dobre volje u naše odnose među ljudima. I prirodu i ljude stvorio je jedan Bog; zato ne protivimo se volji Božjoj. Jer svi smo djeca Oca i braća u ljubavi.“ Episkop Simeon razvio je prijateljske odnose s predstavnicima drugih vjerskih zajednica, među ostalima i sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem s kojim je često razgovarao, a bio je u dobrim odnosima i sa srpskim književnicama Isidorom Sekulić i Desankom Maksimović. Iako je živio skromnim monaškim životom bio je vrlo društven. Na novogodišnjem primanju u Saboru SR Hrvatske 1984. pred predstavnicima komunističkih vlasti i drugih vjerskih zajednica kazao je: „Mi ovdje živimo jedni s drugima, nacije i narodnosti, crkve i religiozne demonizacije. Živimo pod istim Božjim suncem kao dijelovi naše državne zajednice, što nas sve upućuje jedne na druge da bi svako uživao svoju slobodu, bezbjednost i sačuvao svoj identitet, svoju kulturnu baštinu u okviru svoje nacije i prošlosti“ Nažalost, ove Simeonove poruke nisu uvijek nailazile na plodno tlo, a ponajmanje među njegovim sunarodnjacima, što je pokazao daljnji razvoj događanja.
Episkop Simeon Zloković umro je 28. studenog 1990. u Karlovcu gdje je i pokopan na Pravoslavnom groblju Dubovac, a 2010. posmrtni ostaci preneseni su u manastir Gomirje.
„Danas podjednako tuguju Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni za smrću svog episkopa Simeona”, zapisao je povodom smrti episkopa Simeona gradonačelnik Karlovca Dragutin Pribanić. U vrijeme Simeonove smrti već je bila u tijeku pobuna dijela srpske manjine protiv nove demokratske hrvatske vlasti koja će iduće godine prerasti u otvoreni rat u kojem se kao jedan od huškača istaknuo i Simeonov nasljednik episkop Nikanor Bogunović. Posljedica toga bilo je daljnje smanjenje broja pravoslavnih vjernika koji su se nakon poraza u ratu protiv Hrvatske u velikom broju iselili u Srbiju. Život Simeona Zlokovića i duh otvorenosti prema drugima i drugačijima koji ga je krasio i danas mogu biti poticajni za sve ljude dobre volje.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.